NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – XIII. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

U poratnome razdoblju, kojeg se ovdje prisjećam, usmena je narodna književnost još bila veoma živa pa je bila dobrom podlogom za nastavu književnosti u osnovnoj školi.

Negdje u trećem razredu osnovne škole jedan mi školski drug iz Srđana, rodnog sela, posudi “Kačićevu pismaricu”, kako su duvanjski seljaci nazivali Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kačića Miošića, zaostroškog franjevca iz XVIII. stoljeća. Tada o njemu ništa nisam znao, no njegova je Pismarica bila najpopularnija i uz “misaricu” (molitvenik) jedina knjiga među opismenjenim seljacima.

Knjiga je bila požutjela, tvrdih kartonskih korica, objavljena možda u međuraću ili čak početkom XX. stoljeća za austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Pročitao sam je s velikom radoznalošću, osobito one njezine povijesne uvodne dijelove u prozi, čime se probudilo moje trajno zanimanje za povijest.

Mojoj sklonosti za književnost vjerojatno je puno pridonijela moja mati Sofija, koja je znala napamet mnoge narodne lirske pjesme, osobito balade (Šujičkinja Mara pa jedna pjesma o nesretnoj Anđeliji, temom slična Hasanaginici). Rado sam također slušao seoske guslare kad bi uz gusle pjevali,uglavnom pred muškom publikom, hajdučke i uskočke pjesme, osobito o Tomiću Mijatu, Ivi Senjaninu i bratu mu Tadiji.

U to poratno vrijeme gotovo u svakoj seoskoj kući visjele su gusle o zidu pa je i moj stric Mate, premda nije bio afirmiran seoski guslar, katkad znao sa zida skinuti to pučko glazbalo i, za dugih zimskih večeri, “udariti u gusle” i razgaliti dušu. Tada su u Srđanima, mojem rodnom selu, bila dva nadarenija, od seoske publike priznata guslara, Karlo Kovačević zvan “Čiča” i Drago Kovačević “Galušin”.

Razvili su svoju vlastitu tehniku epskog pjeva i guslanja, pa i svoju pučku teoriju “katarze”, koju su oni nazivali “razgaljenje duše”. Tako je ondašnja seoska sredina uporedo sa školom u đaka budila i poticala predispoziciju za književnost.

U dvorištu osnovne škole katkad bi znalo među đacima, nacionalno različitima, doći do sporenja tko je veći junak, Miloš Obilić i Marko Kraljević, ili možda Juraj Kastriotić, Senjanin Tadija i Mijat Tomić! Te će epske junake s otvaranjem duvanjske niže realne gimanazije postupno zamijeniti nogometne zvijezde ondašnjih nogometnih klubova, …, čije su se fotografije nalazile u čokoladama malog formata!

Epska folklorna faza patrijarhalne zajednice polako je jenjavala ustupajući mjesto gradskim klubskim natjecanjima, a u dječje igre polako je prodirala lopta, najprije “krpenjak”, mala gumena a potom, u “zadružno vrijeme”, i prava nogometna, kožna, kad su sela dobila dresove, kopačke i nogometne lopte.

Usmena je dakle književnost stvarala dobro raspoloženje za književnost, ali je glede knjiga za čitanje ondašnja osnovna škola u Mandinu Selu bila veoma oskudna, kao što su bila oskudna i druga školska pomagala. Ondašnja čitanka s priloženim književnim tekstovima bila je prilično ideologizirana i sastavljena u duhu “bratstva i jedinstva”, “narodnooslobodilačke borbe” i ondašnje poratne ideologizacije škole.

Osnovna škola u Mandinu Selu u ono vrijeme nije imala posebnu knjižnicu za đake, a “učiteljka” Marija, uočivši moju sklonost čitanju, katkad bi mi posudila koju popularnu ilustriranu knjigu. Tada sam pročitao i jednu Lovrakovu knjigu, čini mi se da se zvala Divlji dječak. U susjedstvu sam u Srđanima tada našao dvije međuratne čitanke za dva viša razreda osnovne škole i rado sam ih listao i čitao za zimskih i nedjeljnih popodneva.

Bilo je to zagrebačko izdanje, vjerojatno 1930-ih godina, možda primjerci ondašnjih čitanki što su ih priređivali Vladimir Nazor i Antun Barac.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo.

Foto: digital.bms.rs