NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – X. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

U katolika je uobičajeni pozdrav bio “Faljen Isus (i Marija), a otpozdrav: “Vazda budi”, ili “Vazda Isus i Marija”.

Pravoslavci su se pozdravljali s “Pomoz Bog”, a katolici, kad bi se susreli s pravoslavcem ili muslimanom, pozdravljali bi ih također tim pozdravom.

Muslimani su se međusobno pozdravljali muslimanskim pozdravom selamleikum, a u susretu pripadnici prvih dviju konfesija pozdravljali bi ih pozdravom “Pomoz Bog” ili građanskim pozdravom”Dobar dan”.

Komunistička škola ondašnjeg poraća u početku je uvodila komunistički pozdrav “Zdravo (drugovi i drugarice)”, a onda se, sa slabljenjem ideologizacije, spontano nametao građanski “laicizirani” pozdrav “Dobar dan”, “Dobro jutro”, “Dobar večer”, s karakterističnim hiperštokavskim prenesenim naglaskom na drugom slogu pridjeva dobar!

Konfesionalnih sukoba u ondašnjoj osnovnoj školi u Mandinu Selu gotovo da nije bilo, osim povremenih klišeiziranih verbalnih pošalica o kakvoj uočljivoj izvanjskoj osobini jedne od triju konfesija, osobito glede hrane i posta ili kojeg neuobičajnijeg obreda.

Katkad bi ipak između lenjinističkoga “zadružnog” prosvjetiteljstva i tradicionalnog katolicizma znala sinuti putem prema školi i pokoja polemička iskra. Nakon novogodišnjih praznika jedan đak iz katoličke obitelji spontano spomenu “Vodokršće”, blagdan kad se blagoslivala voda kojom su se, među ostalim, škropile gospodarske zgrade tom “svetom vodom”. “Kakva sveta voda, reče novoprosvijetljeni dječak, nema svete vode!” “Kako nema, ima, eto sveta voda pa sveta. Tako se kaže”, otpovrne mu tradicionalni “neprosvijetljeni” dječak!

Zavirujući katkad u fascikl svojih svjedodžbi i diploma, oko mi zapne za svjedodžbu četvrtog razreda osnovne škole, moju prvu izdanu svjedodžbu.Obrazac svjedodžbe (“svjedočanstvo”) tiskan je “srpskohrvatskim jezikom” ijekavskog izgovora, latinicom, a “učiteljka” Marija, podrijetlom Crnogorka, svoje je dijelove popunila ćiriličkim slovima, pisanima ljubičastom tintom! Na toj završnoj svjedodžbi četvrtog razreda deset je predmeta (srpski ili hrvatski jezik, istorija, zemljopis, prirodopis, račun i geometrija, crtanje, lijepo pisanje, ručni rad, pjevanje i fiskultura te vladanje). Kao što se iz prvog predmeta vidi, jezik se nazivao srpski ili hrvatski a ne srpskohrvatski, jer je to razdoblje prije Novosadskog dogovora (1960.). A u nazivu ostalih predmeta izmjenjuju se srpski nazivi (istorija umjesto povijest, lijepo pisanje umjesto krasopis, fiskultura umjesto gimnastika, vladanje umjesto ponašanje) s nekadašnjima hrvatskim (zemljopis, prirodopis). Narodnost je hrvatska a “srez” (kotar) duvanjski.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.