NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – VIII. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Ovo bi prisjećanje na moje pučkoškolske dane bilo nepotpuno kad se ne bih malčice obazreo na dječju igru, prve obveze i doživljaj prirode.

Školska godina traje devet mjeseci a ljetni praznici tri mjeseca. Pa kad se tri mjeseca pomnože s četiri godine, u četiri godine dijete u osnovnoj školi imalo je dvanaest mjeseci praznika, dakle cijelu građansku godinu.

Predškolske dječje igre u ondašnjem patrijarhalnom selu bile su više spontana zaigranost u prirodi ili, zimi, u zapećku, bez posebnih igračaka, s onim što se našlo pri ruci a u što se dječja mašta znala duboko uživjeti.

Građenje kamenih kućica i “oranje” njiva na ledini bila je glavna zabava predškolskih dječaka na selu, a za to je u proljeće i ljeti bilo dovoljno mjesta i vremena. Premda to po definiciji nisu prave igre, jer nemaju utvrđenih pravila, određena prostora i vremena te onoga napeta iščekivanja u natjecanju, u toj se dječjoj zaigranosti može doživjeti bit svake igre, izlazak iz svakodnevice i ulazak u carstvo slobode, dječje. To sam radosno iskustvo ponovo doživio u crtanju, koje me je počelo zaokupljati u osnovnoj školi, a osobito u nižoj realnoj gimnaziji. To će se iskustvo, produbljeno, kasnije nastaviti u čitanju književnih, povijesnih i filozofskih djela i bavljenjem intelektualnim poslom, poglavito prevoditeljskim.

Školska se godina smjenjivala s ljetnim praznicima, a oni su na selu donosili i ljetnu dokolicu i opuštenost, ali katkad i neke dužnosti. Dijete se onda na selu već u šestoj godini uklapalo u neke sitnije poslove i dužnosti, prihvaćalo prve obveze.

Za seosku sredinu to je bilo nužno i korisno, ali za zaigrana dječaka katkad i neugodno. Između sedme i petnaeste godine dječak je na selu ovladavao glavninom poslova i vještina seoskog načina života. Za ljetnih praznika, nakon prvoga i drugoga razreda osnovne škole, dječaci bi čuvali telad, svatko bi dotjerao na pašu svoje tele pa bi se oblikovalo pravo malo krdo.

Dok bi telad pasla na pokošenim livadama, dječačko bi jato našlo svoju omiljenu igru. Bilo je to druženje u kojem se obveza miješala s nestašnom zabavom i dječjom igrom. Mi se tako zaigraj, uživi se a telad krene u štetu po krumpirištima i kukuruzištima.nPritom bi seoski poljar znao biti strog, otjeraom bi tele u “pržun” (zatvor) i ne bi ga pustio dok roditelji ne bi za to platili određenu odštetu u novcu ili naturi (koje jaje). Janjce sam počeo čuvati negdje potkraj osnovne škole i početkom niže gimnazije. Bilo je to potkraj školske godine i početkom ljeta, dok je polje još zabranjeno za ispašu pa su se janjci čuvali na Podinama, prostranu ledinastu zaravanku, koji se sterao između Gornje i Donje grede, okomitih krečnjačkih litica na sjevernoj strani Duvanjskog polja.

Bio je to nezaboravan doživljaj prirode. Sunce se tek pomaljalo iza sivog krškog “Vrva” (Vrha), a plavkasta izmaglica iznad Podina postajala sve tamnijom dok Sunce ne bi “odskočilo od gore”. Jutarnja rosa svjetlucala se po travi a studeni žmarci draškali bosa dječja stopala. Oko podneva, kad sunce jače prižeže, moj se “osinj” (sjena) smanji na nekoliko stopa, a onaj iz strmih greda Orlokuka posve nestane, potjerao bih janjce kući, “u lad” (u hladovinu).

Za tih sam jutara u djetinjstvu intenzivno doživio i zavolio prirodu, prisno, gotovo mistično. Sličan sam doživljaj prirode imao za ljetnih popodneva kad bih nauznačke ležao na livadi i motrio goleme bijele oblake na modroj pozadini nebeskog bezdana. Prirodi sam se radovao i u najsitnijoj pojedinosti, zlatnu jaglacu po krškim docima, ljubičinu stručku u grmu, drijemovcu i kaljužnici na vlažnim tresetištima uz ponornicu, žućkastocrvenu grlu goluždravih ptića, kad bih, idući livadom, iznenada zastao pred “ševrljuginim” (ševinim) gnijezdom.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.