NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – VII. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Otprilike između 1951. i 1953. duvanjsko je selo ošinula nova kušnja, kolektivizacija sela, stvaranje kolhoza, seljačkih radnih zadruga, po uzoru na sovjetski model.

Nakon tisućljetnoga kmetskog položaja, najprije u hrvatskome i u bosanskome srednjovjekovnom kraljevstvu, a potom i u Osmanlijskom Carstvu, duvanjski je seljak dobio osobnu slobodu tek za austro-ugarske vlasti (1878.-1918), kad je mogao otkupljivati begovsku zemlju i livadu.

To je stanje dijelom poboljšano agrarnom reformom za “stare” Jugoslavije, a kad se seljak ponadao prvih godina komunističke Jugoslavije da je ono konačno, nova mu je komunistička vlast opet oduzela zemlju. Seljak je to doživio kao napad na svoje dostojanstvo i slobodu, a nova vlast kao “kontrarevolucionarni kulački otpor”, koji treba nemilice zatrti kao i buržoasko privatno vlasništvo te čovječanstvu odškrinuti vrata novoga besklasnog društva i novoga slobodnog čovjeka. Premda je načelno ulazak u zadrugu bio “dobrovoljan”, oni koji su to doslovno shvatili bili su izvrgnuti strašnu teroru i prijetnjama. Upornijim seljacima “komitetlije” su stavljale revolverske cijevi u usta i na sljepoočice!

Domaćinstva su u zadrugu unosila zemlju, livadu i stoku, a za “okućnicu” su dobivali jednu njivu za povrće, kravu muzaru i tovarnog konja (“paripče”).

Premda je između jugoslavenskoga komunističkog vodstva i Staljina došlo do sukoba 1948., a Staljinove slike nestale s pročelja školskih učionica, komunistička se jugoslavenska vlast odlučila za kolektivizaciju da pokaže međunarodnome radničkom pokretu da su i dalje “na liniji” partijske revolucionarne “pravovjernosti”.

Tako se borba između “zadrugara”, seoskih pristaša kolektivizacije, i “kulaka”, seljaka koji su se tomu opirali, prenijela i na školsku djecu. Jedni su drugima upućivali podrugljive pjesmice i pošalice pa je tako među pučkoškolcima znalo doći i do okršaja.

Još se sjećam ravolucionarne podrugljive pjesmice: Zadrugari pivaju ko pivci/ a kulaci revu ko magarci! Koliko se sjećam, učiteljica o tome za nastave nije nikad izravno govorila, osim što je, po ondašnjim propisima, vodila školsku djecu na “sletove” i izlete i tražila obavljanje propisanih ideoloških “rituala”.

Ovdje ću spomenuti jednu zgodu, koja potvrđuje svu iracionalnost ondašnje idološke konstrukcije, kolhoške.

Iz Rašćana je nakon rata nekoliko srpskih seoskih obitelji odselilo u Vojvodinu, gdje su naseljeni na imanja podunavskih Švaba, koji su prognanin u Njemačku. Kako se te obitelji nisu mogle prilagoditi novoj sredini, vratile su se u Rašćane i sa sobom dovele krupne ravničarske konje, koji su postali zadružno vlasništvo. Kako više nije bilo obilne vojvođanske konjske krme, zbog oskudne hrane krškoga dinarskog polja, gdje uspješno preživljuje bosanski “domarac”, sitna konjska pasmina, vojvođanski su krupni konji kopnjeli na krškim pašanjacima, pretvarali se u žive kosture i postupno ugibali! Međutim, budući da je kolektivizacija oslabila seosku poljoprivredu, jer seljaci nisu imali za nju dubljih motiva, a mnogi su već izašli iz zadruge i obrađivali samo “okućnicu”, državna je vlast napokon “raskopala” zadruge.

Prije toga, zimi 1953., tridesetak se duvanjskih seljaka preko bosanskih planina pješice zaputilo u Sarajevo i ondje Narodnoj skupštini izrazilo svoju želju da se zadruge ukinu. To je učinjeno tijekom te godine.

U duvanjskome mjesnom govoru iz tog su razdoblja dugo živjele dvije uzrečice: “Kad je ugonilo u zadrugu” te “kad su se zadruge raskapale”! Nešto poput onih izričaja: “za turskog vakta”, “za starog zemana”. Tako su duvanjski seljaci opet postali vlasnici zemlje, a oskudne prihode krparili sezonskim radovima po ondašnjoj Jugoslaviji i berbom kukuruza u Bačkoj, sve dok 1960-ih godina nisu počeli odlaziti u Njemačku na rad, čime su počela “gastarbajterska vremena”.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.