NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – V. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Premda sam bio mirno i suzdržano dijete, a takvim su me nekako i drugi držali, dječje me nepodopštine i nestašluci nisu mimoišli, barem ne i njihove posljedice.

Život je seoske patrijarhalne sredine bio po sebi tvrd pa se to odrazilo i na duševnost i mentalitet te sredine, osobito dječje. Duboka uskraćenost, osobito izazvana posljednjim ratom, imala je za posljedicu naglašenu podrugljivost pa u selu, osobito među djecom, gotovo da nije bilo nekoga bez podrugljiva nadimka. Mogla je to biti koja blaža ili teža tjelesna mana, a ako je srećom nije bilo, ime se pejorativnim dočecima izobličavalo do neprepoznatljivosti, jer zloća i zavist nikoga ne ostavlja na miru. K tomu valja nadodati izravnost seoske sredine u komuniciranju, nedostatak takta i distance što ga ima gradska, osobito građanska sredina, pa nije teško zamisliti duševne muke koje su proživljavali oni osjetljiviji, diskretniji i tankoćutniji. A kad bi ih agresivna sredina takvima prepoznala, bili su omiljena meta zajedljivosti i otrovnih žalaca. Pa da bi umakli tim duševnim mukama ili ih dijelom ublažili, i sami bi, barem u samoobrani, morali posegnuti za sličnim sredstvima. Jer je na dohvatu svačijeg zuba, na dogrizu svačije njuške, trn se ograđuje bodljikom!

Zbog netom minula rata i okrutnosti koje su se u njemu zbivale, dječaci su nekako podivljali, zbog nedostatka međusobnog druženja u igri i školi postali su nasilni. “Kamenicom” ozlijeđene i okrvavljene dječačke glave bile su nerijetka pojava. Bilo je dovoljno da dječak neoprezno zađe u drugi “karapaj” (seoska četvrt) pa da ga iz zasjede divlji dječaci gađaju kamenom, kao da je mačka ili kokoš! Tako sam, prije polaska u školu, bez ikakva razloga dva puta ostao okrvavljene glave, ali sam katkad, u samoobrani, i sam uzvraćao.

Jednoga ljetnog popodneva išao sam sa svojim rođakom, tri godine starijim dječakom, prema našim pojatama. Najednom oko nas počeše odskakati “kamenice”. Zastanemo načas i obazremo se naokolo da vidimo odakle nas neki nevaljalac gađa. Da provjerim, uzvratim kamenom bačenim o zid naše pojate. Baš u času kad se kamen odbio o zid i skliznuo prema uglu pojate, odande proviri poznat dječak iz susjedstva, koji se inače nije isticao nepodopštinama. Upravo kad je provirio, “kamenica” ga je “smirila” (pogodila) u glavu! Nesretni dječak zajauče, krv ga oblije a ja i moj rođak nadasmo se u bijeg. Ta me nepodopština, koju nisam izazvao, ali sam u nju bio uvučen, skupo stajala. Dječakova mati, “ljuta” i osvetoljubiva žena, oštro mi priprijetila “da ću ja platiti” kad naiđem ispred njihove kuće.

A kako je njihova kuća bila na ulazu iz polja u selo, godinu me dana pri prolazu morio strah. Nakon godinu dana stigla je “beza” pomirnica i mogao sam mirnije prolaziti mimo dječakove kuće, ali ne bez stanovite nelagode. Kad je u poraću počela raditi škola, dječačka se obijest dijelom ukrotila i socijalizirala, ali nije nestala i posljedice su katkad bile kobne pa i smrtonosne.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.