NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – IX. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Kao što sam rekao, đaci ondašnje osnovne škole u Mandinu Selu bili su nacionalno i konfesionalno miješana sredina, trodijelna, katolička, pravoslavna i muslimanska. Škola je bila već odvojena od religije pa se u školi, za nastave, religija gotovo nije ni spominjala.

Vjeronaučna obuka, koliko se obavljala, obavljala se izvan škole ili, u katoličke djece, za ljetnoga vjeronauka u kongorskoj ili tomislavgradskoj župi.

Za ljetnih praznika, vjerojatno između trećega i četvrtoga razreda osnovne škole, sa srđanskom sam djecom išao na vjeronauk u tomislavgradsku župnu crkvu, čija je ratnim bombardiranjem (1944.) razvaljena kupola zjapila iznad naših glava, a usplahireno jato čavki glasalo se nakon svake zvonjave crkvenih zvona iz oštećena zvonika.

Vjeronauk nam je držao franjevac, ljubazan i blag čovjek, a kateheza se sastojala, po ondašnjem potridentskom običaju Belarminova malog katekizma, u učenju napamet doktrinarnih sažetaka (“dotrine”, “kolinca vire”), koji su se nalazili u “misarici” (molitveniku).

Za prvu pričest valjalo je naučiti napamet Deset Božjih zapovijedi, Pet glavnih istina naše svete vjere, Sedam sakramenata, Sedam glavnih kreposti, Sedam glavnih grijeha i Pet crkvenih zapovijedi… te Vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju, Djelo skrušenja, Djelo vjere i Djelo ljubavi. To je napamet znao gotovo svaki pripadnik ondašnje seoske katoličke zajednice pa i oni nepismeni! Dakako, pitanje je koliko su djeca od tih sažetaka mogla razumjeti, sve dok se, stjecajem životnih okolnosti, nisu susrela s osobnijim poimanjem i razumijevanjem kršćanske vjere.

U katoličkim se obiteljima molilo prije i poslije jela, navečer se, prije večere, molila zajednička večernja molitva “s priporukama”, išlo se nedjeljom na misu, o Božiću i Uskrsu na ispovijed i pričest, postili crkveni postovi i obdržavali nemrsi.

Poseban oblik pučke pobožnosti bila su hodočašća za Veliku “Gospojinu” (Gospu) u Sinj, za Malu “Gospojinu” u Ramu na Šćit, za svetog Antu u Šujicu, na blagdan Srca Isusova u Kongoru.

U svemu sam tomu kao dječak sudjelovao, no ništa me od svega toga dublje ni prisnije nije obuzimalo.

Konvencionalna je religioznost poput kulturne sredine u kojoj njezini pripadnici žive i djeluju, ali ih ona osobnije ne dotiče, ne stavlja pred dvojbu i ne uznemiruje. Ne treba je, dakako, podcijeniti, jer ona je stoljećima davala duhovni i moralni okvir naraštajima, bez kojeg oni ne bi mogli smislenije ispuniti svoj život unutar patrijarhalne zajednice ni suočiti se s graničnim situacijama ljudskog postojanja, sa životnom borbom, patnjom, krivnjom i smrću.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.