NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – IV. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Neposredno nakon rata, sredinom 1945., nova je komunistička vlast nemilice pljačkala taj već opustošen kraj u takozvanom “otkupu” u mesu i žitu, za potrebe “radničke klase u gradovima”. Tako se poratna bijeda udvostručila, onoj ratnoj dodana je poratna, pa se preživljavalo zahvaljujući krumpiru, puri i prženu ječmu.

Kad sam krenuo u prvi razred 1947., komad ječmena kruha u đačkoj torbi bio je povlastica đaka iz “imućnijih” kuća! Posna se hrana ondašnjih đaka nadopunjavala u školi simboličnom “užinom” od šalice američkog mlijeka u prahu, koje je pripremala podvornica Božica.

Uz komadić ječmena kruha, donesena od kuće u đačkoj torbi, dobivali bi đaci i krišku američkoga tvorničkog sira, koji je uz “Trumanova jaja” (jaja u prahu) pristizao iz Sjedinjenih Država svome nekadašnjem ratnom savezniku. Pa dok je nova socijalistička država nemilice pljačkala seljake (“kulake”), preko škole je licemjerno njihovoj djeci davala svoju sitnu milostinju, američku.

Za mojega četverogodišnjeg pohađanja škole u Mandinu Selu, dvije  su mi stvari ostale duboko u sjećanju, preseljenje stanovnika sela Srđana u Mandino Selo 1947. te kolektivizacija duvanjskog sela 1951.-1953.

Kad je komunistička vlast došla 1945. u duvanjski kraj, odmah je bez suda i svjedoka likvidirala tridesetak seljaka, navodnih “kolaboracionista s neprijateljem”. Neposredno u poraću, “očistila je” Vran planinu od “škripara”, nekoherentne skupine koju su tvorili vojni bjegunci iz ratnih postrojbi te netom pristigle skupine seljaka koje su se bojale, s pravom, presija novouspostavljene vlasti 1945. No kako su oni spretniji preostali sve do 1951., vješto manevrirajući između Vrana, Koprivnice i Kamešnice, nova je narodna vlast poduzimala čistke i druge rigorozne mjere.

Sumnjajući da se neki “škripari” spuštaju u Srđane i ondje prezimljuju kod “jataka” po pojatama, u kasnu jesen 1947. “narodna je vlast” naredila da se Srđanci presele u Mandino Selo, a sijeno iz pojata sadjene u plaste na gumnima.Tako se prema Mandinu Selu zaputila tužna povorka seljana, s konjima i posteljinom, s kravama i ovcama. Ondje su bili raspoređeni kod rođaka, znanaca ili, ako toga nije bilo, gdje ih je vlast smjestila. U Srđanima su ostale samo tri srpske obitelji i dvije hrvatske, udovičje. Ondje smo prezimili i u Srđane se vratili u proljeće 1948.

Iz tih “prognaničkih dana” u sjećanju mi je ostala jedna zgoda. Krenuli mi u školu, kad tamo učiteljica otišla u “grad” pa škole toga dana nije bilo. Ja i još dva dječaka iz Srđana, prvaša, odlučimo iskoristiti zgodu i posjetiti naše napušteno selo, udaljeno od škole koja tri kilometra. Dok smo ulazili u selo, od šutnje i pustoši obuzimao nas nekakav čudan, neobičan osjećaj. Nigdje žive duše, preko puta pretrči mačka, pobjegne zastrašena kokoš. Zaustavimo se pred vratima naše kuće, nađemo ključ u pukotini iznad vrata, otključamo ih. Vrata zlokobno zaškripe, a pred nama opet dubok muk i jeza napuštena doma. Budući da smo ogladnjeli, sjetim se da u našem povrtnjaku, “dočiću”, ima nepovađenih mrkava. Čupali smo ih iz vlažne zemlje, brisali o vunene čakširice i glad utaživali sočnim, žutocrvenim podancima. Naša je dječačka ekspedicija završila bez ikoje nezgode. Vratili smo se u Mandino Selo, koje smo, čini mi se, napustili negdje u proljeće sljedeće godine.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.