NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – II. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Pričajući sljedeću zgodu, nadam se da neću povrijediti pseće ljubitelje, a poglavito ne bosanskog ovčara, “bigu”, odana pratioca dinarskih pastira, vjerna čuvara njihovih stada i torova, nekada, dakako, “za onog vakta”.

Vraćali se srđanski đaci iz škole pa napustivši posljednju rašćansku kuću zaputili se ispod Točila, krške grede sa sipinama, prema Srđanima. Malo sam zaostao za đačkom četom i prolazeći blizu ovčjega stada koje paslo ispod Točila, na zaravanku zvanom “Krš”, na me nasrnu “bigo”. Potrčao sam a pas za mnom. Kad sam osjetio da me sustiže, zastao sam i pokušao na ledini naći kakvu kamenu “škrilju”. Kako na ledini nije bilo kamenja, zamahnuo sam praznom šakom kao da nešto bacam. Kad god bih to uradio, pas bi također zastao i odskočio natraške. Čim bih krenuo,”bigo” se nadao u gonjenje. No kad sam u takvoj igri izašao iz njegove interesne “pseće zone”, bigo je prestao lajati i vratio se stadu. Bijaše to zastrašenu prvašu prva izravna lekcija iz “pseće psihologije”, kojom sam se kasnije često služio u djetinjstvu.

Jednom drugom zgodom kad je đačka družina prolazila blizu stada, “bigo” se opet okomio uz snažan lavež. U skupini su bili iskusniji stariji đaci, kojima je bila dobro poznata pseća psihologija, ali i moć “kamenica”. “Zaokružili su” bjelova kamenjem i on je cvileći ostavio stado i pobjegao u visoku kamenu gredu.

Škola se nalazila između sela Rašćana i Mandina Sela, bolje rečeno između Rašćana i Bilanovića, srpskoga mandoseljskog zaseoka, koji se gotovo dodirivao s Rašćanima, srpskim selom. Do škole mi je bilo koja tri-četiri kilometra. Bila je to lijepo građena kamena zgrada, pokrivena crvenim crijepom, s prostranom učionicom u prizemlju i učiteljskim stanom na katu. Pokraj škole bila je mala “gospodarska zgrada”, štala za učiteljevu kravu i drvarnica. Ispod škole, “pođaše” prema putu, bio je učiteljev “vrto” (povrtnjak), ograđen suhozidom.

Školska je zgrada sagrađena za austro-ugarske vlasti 1909. i u njoj je četiri razreda osnovne škole već završilo nekoliko naraštaja, najčešće muške djece. Tako je počelo opismenjavanje duvanjskog kraja.

U komunističkome poraću u tu su školu išla djeca iz triju sela, iz Srđana, Rašćana i Mandina Sela, kojemu su pripadali i Dilaveri, muslimanski zaselak, te Bilanovići, srpski. Srđani su bili pretežno hrvatsko selo, s četiri srpske kuće, a Rašćani, potpuno srpsko selo.

Budući da je škola imala samo jednu dvoranu, u njoj su nastavu istovremeno imala po dva razreda, prije podne prvi i treći, popodne drugi i četvrti. Pa dok bi učiteljica učenicima jednog razreda predavala, drugi je razred pisao zadane zadatke! Učionica je bila jednostavno opremljena, redovi školskih klupa, “tabla” (ploča) sa spužvom i kredom, pokraj nje velika drvena računaljka, s drvenim kuglicama za zorno obavljanje zbrajanja i oduzimanja.

S desne je strane bila peć od ljevena željeza, a s lijeve pet-šest velikih prozora, koji su gledali na Mandinu gradinu, masivnu kamenu uzvisinu s ostacima ilirske “gradine”, pravoslavnom crkvicom i borovim šumarkom. Na desnome bočnom zidu visjela je karta Jugoslavije i nekoliko mapa s gljivama i pticama pjevicama. S prednje strane dvorane, na pročelnome zidu, visjele su uokvirene fotografije, Titova, Lenjinova i Staljinova.

Kad bi učiteljica ušla s dnevnikom u razred, đaci bi brzo ustali a ispred klupa bi izašao “razredni načelnik”, za to zadužen učenik, stao u vojnički stav “mirno”, prinio stisnutu desnu šaku sljepoočicama i snažno viknuo: “Za domovinu s Titom!” Razred bi gromoglasno odgovorio: “Naprijed!” Tada bi đaci sjeli i nastava bi počela nakon uobičajene prozivke.

Budući da sam bio među trojicom boljih đaka, učiteljica me zaduži tom počasnom dužnošću revolucionarnoga i domoljubnog pozdrava. No kako sam to nespretno izveo, glas mi zanijemio, a ručica klonula, učiteljica je za taj obred zadužila grlata i otresita dječaka iz Rašćana.

Tako je počela socijalistička ideologizacija usporedo s tablicom i pisaljkom, kojom su nevješte dječje ruke povlačile crte malih i velikih slova, najprije latiničkih a onda i ćiriličkih, u duhu ondašnjega “bratstva i jedinstva” te u skladu s miješanom nacionalnom sredinom.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.