NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – I. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Zapiši pa će i Bog zapamtiti

(Ivo Andrić).

Danas, u doba sveopće globalizacije, kad se potire svako sjećanje, kad nije ni moderno ni podobno pisati o nacionalnoj povijesti, a kamoli o zavičajnoj ili osobnoj, hvata nas stanovita nelagoda na svaku pomisao o vlastitim prisjećanjima, koje god naravi ona bila. Kad mi neki zavičajci javiše kako je ove 2011. godine 100 – ta obljetnica osnovne škole u Mandinu Selu (Duvanjsko polje), doživio sam to dvoznačno. Radovao sam se što te obljetnice malih sredina, naših djetinjstava i prvih đakovanja netko prati i sjeća ih se, ali me također obuzela nelagoda na prijedlog da bi bilo poželjno obilježiti tu obljetnicu nekom spomen-knjižicom, pa i nekim prilogom i sjećanjem bivših đaka te škole. Međutim, razmišljao sam, ako je točno, kako kaže ona sveta knjiga, da ni vlas s glave, ni vrabac s krova ne padaju bez znanja božanske Providnosti, a to znači da u konačnici imaju svoj smisao, latio sam se pisanja ovoga skromna priloga. Kako god tekao, skrovito ili bučno, zbivao se u unutarnjim doživljajima ili vanjskim očitovanjima, svaki je ljudski život priča za se, jedinstvena i neponovljiva. Dakako, ne znam jesmo li vazda pouzdani svjedoci vlastita puta i vlastite priče, poglavito kad se sedamdesetogodišnjak prisjeća sedmogodišnjaka. No budući da nas u tome, u stanovitu smislu, nitko ne može zamijeniti, prepuštam se spontanu sjećanju. Neka ono zaranja u tminu prošlosti, iskapa ulomke, rekonstruira cjelinu, naslućujući joj smisao i značenje. Neka ponornica teče krškim poljem, bistra i prozirna, i neka opet na kraju polja ponire i teče podzemno, nevidljiva, tamna i neprozirna, do novog izvira. Ili, kako bi rekao onaj pjesnik koji je posebno volio krške ponornice: Gospode, sklopi moje dvije ruke: voda koja teče uzvodno, voda koja teče nizvodno!”

U školu sam krenuo u jesen 1947. godine. Bijaše to, čini mi se, prva poslijeratna učenička generacija koja je redovito, sa sedam godina krenula u školu. Budući da sam bio sitan i slabo odjeven, škola udaljena oko tri-četiri kilometra, a duvanjske zime snježne i studene, moja se mati opirala mojem upisu u školu želeći da sačekam još jednu godinu. Kako je većina mojih vršnjaka iz sela Srđana krenula u školu, kriomice sam im se pridružio, bez majčina znanja, i upisao se. Mati je prihvatila gotov čin. Budući da sam već znao čitati i pisati – a to sam naučio na jednome zimskom tečaju za nepismene, koji je u našoj kući vodio moj stričević Božo – početak je u školi bio ugodan i lagan i sva sam četiri razreda osnovne škole završio s odličnim uspjehom. Kraće je vrijeme učitelj bio Savo Karan, iz susjednog sela Rašćana, a onda ga je zamijenila “učiteljka” (učiteljica) Marija Vujanović, Crnogorka. Dobro se uklopila u seosku patrijarhalnu sredinu, konfesionalno i nacionalno trodijelnu, obrazac u malome bosansko-hercegovačkog trokuta, i bila je u tome pogledu nepristrana. Bijaše to četverorazredna škola, a dob đaka neujednačena. Kako za Drugoga svjetskog rata škola nije radila (1941.-1945.), ili možda samo u početku, bilo je đaka čija je dob daleko premašivala razred koji su pohađali. No na putu prema školi, osobito za snježnih zimskih mećava, oni su bili nekakva zaštita onima mlađima, sedmogodišnjacima, osobito kad je trebalo proći pokraj ovčjega stada ili pojate, gdje je bdio kosmati bosanski ovčar, krupna i agresivna pseća pasmina, srodna šarplanincu i bernardincu, ali nešto sitnija, bijele dlake (“bigo”, bjelov), s crnim ili smeđim mrljama. Imao je klempave uši, masivnu njušku i zavinut, vlasast rep.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.