NAŠA ŠKOLA: Kazne i pohvale/nagrade učenicima

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Naš narod kaže “batina je izašla iz raja”. Svako poučavanje i nastojanje naučiti nekoga nečemu pretpostavlja određenu razinu discipline i odgovornosti. Kako bi se postigao željeni i planirani uspjeh, reda i rada moralo je biti. Na poseban način stegovne mjere moraju biti jače i strožije tamo gdje je broj polaznika – učenika veliki. To su u pravilu školski razredi, vojska, športska natjecanja itd. Upisivanjem djeteta u školu učitelju se davala puna sloboda pri metodama učenja i odgoja. Učitelji su kaznene mjere često primjenjivali u svome radu. Stegovne mjere bile su propisane i od strane državnih i školskih vlasti, no mnoge mjere su originalna djela pojedinih učitelja i učiteljica. Valjda je tako ostalo do danas. Samo su drugi oblici prisile na dobro učenje i lijepo ponašanje.

Za svako neprilično vladanje, za slabije i nemarno učenje, za razne prijestupe, za uništenu školsku imovinu dobivale su se zaslužene kazne: ostajanje u zatvoru, šibanje, klečanje na pijesku/kukuruzu, . . . Roditelji su se rijetko kada bunili protiv naređenih i izvršenih kazni!

Od kazni koje su primjenjivane u školi od dolaska austrijske vlasti pa sve do 60-tih godina 20. stoljeća /neke vjerojatno ‘žive’ i danas/ bile su:

batinanje – udaranje tankom drvenom šibom po rukama, prstima, po tijelu ili po goloj guzici, po tabanima.

“među noge” – značilo je uzeti učenika među noge i tući ga po tabanima i otraga

batinanje preko klupe – Učitelj bi kažnjenika previo preko klupe i tukao bi ga po guzici/stražnjici

“koku biti” – Učenik je morao sve prste jedne ruke skupiti i učitelj bi po njima udarao štapom

klečanje – Ova kazna je veoma rasprostranjena u svim školama. Kažnjenik bi kleknuo golim koljenima uz zid. Gledao je u zid. Klečeći i gledajući u zid učio bi zadanu lekciju. Kazna je trajala dok lekcija nije bila naučena. Kazna se otežavala na način da je kažnjenik morao klečati na kukuruzu ili pijesku. Sjećam se kako je u mojoj školi pijesak ili kukuruz bio posut uz južnu stranu zida, dolje iza zadnjih klupa.

Stajanje uz zid – Nemirni i kažnjeni učenik stajao bi uz zid dok su drugi sjedili i učili

Školski zatvor – ova kazna primjenjivala bi se u težim prekršajima- Kažnjenik bi nakon svršetka nastave bio zatvoren u školski podrum ili neku drugu manju prostoriju u školi dok su druga djeca otišla svojim kućama. Nakon sat-dva kažnjenik bi bivao pušten kući, ali su tada u selu svi znali kako je bio u zatvoru. Išli smo kućama pognute glave i posramljeni jer su svi znali kako smo toga dana bili u zatvoru. Kod kuće nas je čekala nova kazna – očeva ili majčina šiba! U našoj školi kazna zatvora se izdržavala u školskom podrumu u kojem je učitelj držao ogrjev za zimu – “ćumur” i drva!

Kazna odmora – ova kazna izdržavala se na način da je kažnjeno dijete za vrijeme školskog odmora ostajalo u razredu dok su druga djeca boravila u školskom vrtu i na otvorenom. Osim ovih kazni postojale su i druge kazne. Neki učitelji bili su pravi izumitelji načina kako kazniti za prijestup, neposluh ili neznanje. Neki su tukući dijete liječili svoje vlastite potisnute traume i probleme.

Česta kazna bila je: šamar – Učitelj bi, ljut, bog te pitao na koga i zašto, jednostavno ‘odvalio’ šamar učeniku. Učitelj bi ponekada tukao učenika onim što mu je stajalo prvo na dohvat ruke i na način koji mu u tom trenutku najviše odgovara: Metrom, ravnalom, trokutom, kredom.

Posebna kazna, istina blaga, ali pamtljiva, bila je kazna: sjedenje u magarećoj klupi. Bila je to obična školska klupa koja je stajala otraga iza ostalih klupa. Znalo se u isto vrijeme na toj klupi naći i po nekoliko učenika iz različitih razreda. Kažnjenici bi tu sjedili sve dok učitelj ne pokaže da mogu ići na svoje mjesto.

Kazne su bile (opravdavane su!) mjere poticaja, opomene, ali i prisile i zadovoljštine za učinjene prijestupe. Davale bi se radi toga kako bi učenika kaznile za neposluh i neznanje. Ali bi ga izvrgle ruglu ostalih učenika i seljana.

Učitelj je izricao i kaznu glađu. Dok su na odmoru ostala djeca jela, kažnjeniku je bilo zabranjeno jesti. Tako je gladan morao čekati povratak kući.

Za svako dobro, iznadprosječno učinjeno djelo koje je odstupalo od uobičajenih mjerila, za svaki posebno iskazani uspjeh, dodatno zalaganje u učenju i vladanju učenik je mogao dobiti neko priznanje. Moglo je to biti javna pohvala pred svim učenicima u razredu. Mogla je to biti nagrada knjigom, pismenom pohvalom, pohvalom na roditeljskom sastanku. Izbor nagrada i pohvala svakako je bio siromašniji od izbora i načina kažnjavanja učenika.

Pohvale i nagrade pojedinim učenicima bile su poticaj, ne samo tom učeniku, nego i svima drugima, na bolje zalaganje u učenju i primjerenom vladanju.

 

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandnu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.