NAŠA ŠKOLA: Hrvatske seljačke škole fra Didaka Buntića

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Fratarska školska iskustva iz vremena Turaka nisu bila posve nikada napuštena niti zaboravljena. I u najtežim prilikama turske uprave franjevci su nalazili načina kako da opismene što više puka. Od 17. st. poznate su fratarske pastirske škole. Fratri su ih poticali i pratili njihov rad. Učitelji i učenici bili su pastiri. Otuda i ime ovom načinu opismenjavanja – ‘školama’.

Kako se državnim osnovnim školama nisu mogle zadovoljiti sve potrebe za školovanjem sve djece dorasle za školu, to su Franjevci organizirali ANALFABETSKE TEČAJEVE. “Neka se u svakom selu postavi po jedan pismen čovjek, koji će narod poučavati u čitanju i pisanju” bila je misao vodilja u programu opismenjavanju naroda. Godine 1908. Austrija je zabranila rad analfabetskih tečajeva, uz obrazloženje da je onima koji nemaju školsku -pedagošku izobrazbu zabranjeno poučavati druge. Franjevci nisu s odobravanjem prihvatili ovu zabranu, te su i dalje koristili svaku prigodu da pouče svoj nepismeni puk.

Nezadovoljstvo fratara i naroda glede zabrane analfabetskih tečajeva prisiljava Zemaljsku vladu u Sarajevu da Zemaljski sabor Bosne i Hercegovine 1910. dokine vladinu zabranu analfabetskih tečajeva. Sada su bile otklonjene pravne prepreke za osnivanje i rad analfabetskih tečajeva. Austrijska vlast bila je svjesna koliku vrijednost imaju fratarski tečajevi i fratarski napori u opismenjavanju naroda. Uskoro je počela zagovarati i tvarno potpomagati rad ovih tečajeva, a osobito rad fra Didakovih Hrvatskih seljačkih škola.

Osobitu zaslugu u opismenjavanju hrvatskog naroda u hercegovačkoj provinciji (to znači i u duvanjskom kraju) imao je fra Didak Buntić (1871. – 1922.) provincijal, graditelj širokobriješke gimnazije i njezin direktor, graditelj crkve na Širokom Brijegu, veliki svećenik i humanist. Pri kraju Prvogsvjetskoga rata mnoge je spasio od gladi i smrti. Veliki broj djece iz naših krajeva odveo je fra Didak u Slavoniju. Djeca su smještena po obiteljima i domovima, i nastavila školovanje.) Fra Didak je sam nastojao pružiti svaku pomoć svome puku, a osobito u opismenjavanju. Na to je poticao i svoju braću fratre. Znao je fra Didak kako su zagrebački intelektualci 1905. godine osnovali ABC – klub sa zadaćom borbe protiv nepismenosti. Zagrebački ABC- klub organizirao je brojne tečajeve za nepismene.

Kako bi se bolje upoznao s radom ABC -kluba zagrebačkih sveučilištaraca, Didak je otišao u Zagreb. Bio je silno oduševljen radom ABC – kluba. Vratio se u svoju Hercegovinu s većom količinom knjiga i bilježnica. Fra Didak svom snagom radi na organizaciji tečajeva za opismenjivanje koje sada ustrojava kao Hrvatske seljačke škole. Školske godine 1911./1912. s radom počinju fra Didakove Hrvatske seljačke škole.

Na skupu Hrvatske narodne zajednice na Širokom Brijegu, 10. travnja 1911. fra Didak Buntić predložio je: “da se u svakom selu postavi po jedan čovjek koji zna dobro čitati i pisati, koji će narod poučavati u čitanju i pisanju”. Didakov prijedlog bio je prihvaćen i time je udaren temelj Hrvatskim seljačkim školama i otvorena velika mogućnost opismenjavanja naroda. Prema toj Didakovoj zamisli i želji moralo se u svakom mjestu, općini, selu pa i gradu, gdje nema dovoljno škola i gdje je veliki broj nepismenih i neškolovanih, privremeno, do osnutka pučke škole, osnovati analfabetski tečaj. Ove tečajeve bili su dužni polaziti svi nepismeni i neškolovani, a tjelesno i duševno su zdravi. Na kraju određenog vremena polaznici tih seljačkih škola polagali su ispite pred ispitnim povjerenstvom.

Na ovaj način došlo se do potrebnoga broja učitelja, u svakom selu mogla se naći neka kuća koju se privremeno pretvaralo u školu, sve je bilo besplatno. Ove Didakove škole u početku narod nije odmah prihvatio – nije razumio, kao i sve što je novo i nepoznato. Didakove škole tvarno su pomagale i crkvena i državna vlast. Biskup je naređivao župnicima neka se pobrinu za prostor, učitelje te neka i sami budu učitelji. Državne vlasti u početku su bile sumnjičave prema ovom načinu opismenjavanja, ali su kasnije pružale pomoć ovim školama osiguravši im školske knjige i druge školske potrepštine. Na ovaj način pismenost se među pukom dobro i brzo širila. Didakove Hrvatske seljačke škole podupro je i naredilo provincijalno poglavarstvo hercegovačkih franjevaca, a djelovale su po svim župama i po svim selima. Župnici su bili zaduženi za organizaciju škola i za praćenje njihova rada. Takve škole utemeljene su po čitavoj hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Pa i po duvanjskim župama i selima.

Baš u vrijeme kada se sustav hrvatskih seljačkih škola razmahao pojavile su se teškoće (1914. počinje Prvi svjetski rat) i zaustavile daljnji napredak i nastavak rada. Velika glad, neimaština i ratne nevolje prisilile su hercegovačke fratre na spašavanje ljudskih života, a osobito školske djece. Rad škola je gotovo zaustavljen i 1917. god fra Didak je zauzet novom zadaćom: privremenim preseljenjem gladne hercegovačke djece u Slavoniju. Nakon smirivanja ratnih neprilika, te nakon fra Didakove smrti (1922.) počelo se raditi na obnavljanju hrvatskih seljačkih škola. Nikada više te škole nisu bile onako dobro organizirane kao u fra Didakovo vrijeme. One su prestale postojati 1929. godine. Bilo je pokušaja tridesetih godina da se one opet obnove. Fratri su pokušavali, ali u novim prilikama nije se dalo puno napraviti.

Po uzoru na fra Didakove Hrvatske seljačke škole fra Mijo Čuić, duvanjski župnik nastojao je 1928. godine iznova osnažiti djelovanje analfabetskih tečajeva i jače poraditi na opismenjavanju duvanjskog puka. U siječnju 1928. god. fra Mijo obavještava Oblasne

vlasti u Travniku kako je naredio svim seoskim glavarima i crkvenim odbornicima da “…svaki naš župljanin ove godine mora naučiti čitati i pisati i nešto računati”. U to su se morali uključiti svi pismeni župljani i župljanke. U svakom selu moralo se iznaći prostor

za škole i barem po jedan učitelj/ca. Od Oblasnih vlasti u Travniku fra Mijo je tražio pomoć u školskim početnicama, pločama, pisaljkama te novcem za svijetlo i ogrjev. Fra Mijina očekivanja bila su velika: svi župljani i župljanke starosti od 12 do 40 godina moraju se opismeniti.

Fra Mijo je zaoštrio pitanje opismenjavanja prijetnjama da nepismeni ne će moći na vjenčanje, ne će moći biti kumovi na krštenju i vjenčanju, ne će moći u Ameriku, ne će moći u vojsku. Poučavao je fra Mijo kako je onomu tko zna pisati i čitati lakše pred državnim vlastima, sudom, poreznicima itd. Kućnim starješinama je zaprijetio, ukoliko svoje ukućane ne šalju u seoske škole, da im svećenik ne će voditi sprovod.

Poradi brojnih gospodarskih, političkih, materijalnih i drugih neprilika, fra Mijina upornost da opismeni i obrazuje duvanjski puk nije dala očekivane učinke. Takve analfabetske tečajeve/pomoćne škole, po uzoru na fra Didakove, kasnije su pokrenule vlasti NDH. Sličnu praksu opismenjavanja i školovanja provodile su i nove – partizanske vlasti nakon 1945. godine. Opet su oživjele prokušane seljačke/pomoćne škole. Istina, sada u novim prilikama i pod novim imenom. Po svom ustroju, nastavnom sadržaju i kvaliteti naučenog ne mogu se usporediti s Hrvatskim seljačkim školama koje su vodili hercegovački franjevci.

Dobro se sjećam priče moje majke koja je polazila takav analfabetski tečaj za nepismene u Ljubičinoj – Bubinoj kući u Mandinu Selu. Učitelji su bili Ilija Šumanović i Dragan Marković. Unatoč obvezatnosti polaska toga tečaja moja majka ostala je nepismena žena. Ono malo slova što je naučila, to je naučila od svoje djece koja su kasnije krenula u redovite državne škole.

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandnu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.