NAŠA ŠKOLA: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – VII. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Na kraju opisa dječačke želje da budu uz odrasle, treba reći da smo bili otvoreni i za nepoznate ljude, koji su s vremena na vrijeme navraćali u naše kuće, pod uvjetom da nisu bili iz vlasti ili nastupali u ime vlasti. Što više, kao I naši odrasli, imali smo razumijevanja i za “duvandžije” iz Rakitna ili Imotskoga koji su se skrivali ispod skuta noći i upadali u kuće. “Mirliši” žut, iskrižan duhan, momci oko ruksaka savijaju škiju, kao probu prije kupnje. Drugi put dolaze Imoćanke s drangulijama koje smo i mi, uz matere, pomno razgledavali. Uvijek jedno te isto, dječaci i curice žele ubrzano rasti…

Naše želje bile su usmjerene i na bolju odjeću i obuću, ali to nikada nije uzimalo većega maha. Divili smo se kratkim hlačicama gradske djece, zavidjeli smo im na njihovoj vožnji romobilom, biciklom, i tu je priča završavala, jer nitko u selu nije bio naročito dobro obučen. Važno je bilo biti u suhom po zimi, ali to je bio samo sanak pusti s postojećom obućom u ono vrijeme; ljeti možeš biti i polugol, ako hoćeš, jer su ljeta bila topla.  Sjećam se, kada bi sveti Ilija zagrmio i donio kišu, mi smo gacali bosi po lokvama koje su bile tople.

Ali, hrana, osobito fina hrana, bila je predmet naše želje. Jer, koliko god hrana bila jednolična u cijelome kraju, stanovita razlika između obitelji sastojala se u tome, koliko po glavi netko ima žita, krumpira, mliječnih proizvoda, a osobito “krmetine”, koja je predstavljala statusni simbol.

Blagovalo se za niskim okruglim stolom – “sinijom” i jelo iz iste zdjele – “čanjka”. Meso je svakome dijelio “kućni starešina”, dok se ostala hrana jela zahvaćanjem svojom “kašikom”. S hranom smo bili zadovoljni, sve dok nismo postepeno nailazili na nešto bolje. Recimo: ječmeni, kukuruzni ili miješani kruh fin je bio sve dok nismo otkrili da postoji u gradu “bili”. Možda je bio crni ili polucrni, ali mi smo ga svi zvali “bilim kruvom”.

Mijo i ja “maknuli” smo začas “štrucu”, svaki po pola. Nešto kasnije to sam ponovio s Ivanom Paškinim.Kakav miris I okus! Pekao ga je neki Abdulah u pekari, iza ugla Šumarije, lijevo – u dvorištu. “Bili kruv” mi je još više dobio na cijeni kada sam čuo, kako pričaju, da su vidjeli Ravnjake kako ponedjeljkom “smoče” svoj crni s tim “bilim”, kupljenim u spomenutoj pekari.

Jednom na Trnovači dadne nam – Trpi, Miji i meni, netko po jednu kockicu napolitanke; da ne bude zabune, to je ona najmanja kockica, manja od kutije za šibice. Mi smo, svaki svoju kockicu, “jili” nekoliko minuta – skidajući sloj po sloj, da bismo produžili uživanje.

Kada smo prvi put probali pečurke otkrili smo da je to nešto posebno i izvan uobičajene hrane iz zemlje I sa zemlje. Išli smo u pravu potragu za njima. Ispod Donjeg Bilobrka, na jednoj ledini s gušćom i modrijom travom, obično nakon noćne kiše, znali smo, ponekad, Mijo, Trpo i ja, ubrati dosta pečuraka. Tada bismo sjeli oko ognjišta, iznad koga je o “komaštrama” visio “bronzinić” u kojem se “varila varenika”, uz vatru poredali pečurke u koje smo ubacili po nekoliko zrna krupne soli i čekali…Nakon 10-tak minuta pečurke bi pustile svoju tekućinu, koju smo posrkali kao iz fildžana, a potom sačekali da se “meso” pečurke dopeče te i njega slasno pojeli, vazda obećavajući jedan drugome da ćemo opet ići “u pečurke”.

A da i ne govorimo o želji za kolačima. Ta, mi smo kod kuće jeli samo ponekad “gurabije” i nešto češće “ušćipke”. Na prve prave kolače naletio sam “na krizmi” u gradu. Odveo me Luka Vilića, moj kum, u slastičarnicu. Kaže: “Izaberi kumašine!” Pitam – koliko mogu uzeti, a on će: “Moš kolko oćeš!” Uzmem (poslije sam saznao kako se zovu): baklavu, rusku pitu, tortu, urmašicu, tulumbu. Smažem sve i utažim želju – barem na neko vrijeme.

Za neki crkveni blagdan, mislim da je to bilo 1953. godine, u svibnju ili lipnju, poslije mise našlo se na improviziranim štandovima ispred crkve u Kongori dosta – za nas djecu zanimljive ponude – kolača I napitaka. Momak u bijelom viče: “Šambeso, šambeso, piće za mladiće i za stare, koji imaju pare; ovamo, ne guraj se tamo!” On poziva, a mi se djeca davno sjatili oko njega, ali slabo se kupuje. Naišao bi netko od odraslih, pa kupio po jednu bočicu toga crvenog pića, s bijelim karakterističnim čepom s oprugom, koji je, kad se otvarao, stvarao povišen zvuk od brze kretnje i uskipjela gazirana pića. Mi bismo dječaci među sobom govorili: “Blago njemu, more pit kolko oće.”

U našem selu malo je bilo stabala voćaka: nešto zerdalija, jabuka i krušaka – divljakuša, Jokića murva, pokoji “orašak”. To smo brali prije nego je dozrelo, zapravo kriomice smo brali, jer nikad nisi znao čije je. Naime, neka se zerdalija nalazila između dvije kuće I obje su obitelji polagale pravo na voćku i plodove. Jeli smo “šipine”, kojih jeposvuda bilo, i trnine koje su kasnije dozrijevale. U planini smo nalazili gloginje i sladune. Snalazili smo se, jer je tijelo tražilo vitamine i minerale.

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.