NAŠA ŠKOLA: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – IV. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Čim bi nastupili ljetni praznici, a to je bilo između 10. i 15. lipnja, neki od dječaka, koje sam spomenuo, kretali bi u polje. Jednom, kod Sesarova jablanja prema jugu, a onda ispod Bilobrka na nekakve ledine, ispresijecane vijugavim jarugama, u koje smo se spuštali I promatrali bistru vodu. U toj smo void nerijetko viđali pijavice koje smo premetali po rukama, uz primjedbu, da one bolesnicima izvlače bolesnu krv. I tako dva-tri sata…

Drugi put, obično nedjeljom nakon ručka, u velikom broju zaputili bismo se Trnovačom, preko Stubla pa sve do Dujina i Mićina vira na Drini. Polje je bilo šareno; Trnovača sva u žutom od “boliglave” (žabnjaka ljutića), a Manduše zaogrnute zelenom visokom travom, posutom laticama i iglicama raznih boja. Sve miriše. Ptice izvode svoje melodije, a leptiri svoje akrobatske čarolije. Evo, Vid zamalo ne stade na zeca koji zbunjeno zašeprtlja lijevo- desno, pa onda preće li ga preće u jednom smjeru; brzo zamiče kroz travu, zadnje što smo vidjeli bijaše bijeli rep i visoko uzdignuta uha. Nepregledno polje pokriva samo pokoji oveći trn koji čeka kosce i kupilice sijena da u njegovu podnožju, otprilike za mjesec dana, pojedu “užnu”. Poslije, kad kosci pokose, a ženski svijet zgrablja sijeno u “suru” te dalje u naviljke i sadije se plast, dolaze čobanice i čobani zasjesti pod jedan od mnogih plastova, jer je veći hlad pod njim, nego što ga širi krošnja trna. Ali, svi će oni – kada se odveze sijeno kući – sjesti u podne pod jedan takav trn da se sklone od sunca.

Mlađahne će cure s dvije igle plesti koje “čorape”, a dečki će im se, onako zeleni, udvarati. Kroz pojas bare približavamo se Drini. Izuvamo se, pod tabanima žmekće voda. Navalila dva bumbara: zuje oko glave, zalijeću se u kosu. Pokušavamo ih otjerati, ali uvijek se vraćaju. Ipak, što smo bliže Dujinu viru, sve više zaostaju; čini se, da vole baru. Dujin vir predstavlja kao i Mićin vir nekakvo proširenje Drine; tu je voda najdublja pa smo, upravo tu, svi naučili plivati. Odmaramo se na travi i zurimo u čistu vodu, koju nitko nije mutio – još od prošle jeseni. Netko se sjeti natjecanja: tko će prvi naći djetelinu s četiri lista. E, u tome je Blaškan bio prvak.

Bilo je već odmaklo popodne. Povratak kući bijaše žurniji, doživljaji bljeđi nego pri dolasku…

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.