Fra IVAN ANČIĆ dika i ponos duvanjskoga kraja
Čitatelju prestani hvaliti stare dogmatičare. Ovog čovjeka hvali danju i noću. Njegova je izvrsnost tolika u obilju i jeziku. Da pred njim mora uzmaknuti Tulije i Maro. Njega je rodilo Sunce da svete grije sestre. Dojila ga je na svojem krilu Minerva. Duvanjska je zemlja, koja se ponosi s takvim sinom. I raduje se što je rodila takvog muža.
Ovako hvali fra Ivana Ančića njegov suvremenik, pjesnik, humanist.
Fra Ivan Ančić bio je jedan od najpoznatijih i najvrjednijih pisaca svećenika iz naših krajeva u 17. st. Dosta je pročitati gornju pjesmu nepoznatog Ančićeva prijatelja i zaključiti o njegovoj veličini. Rodio se u Lipi blizu Duvna prvom polovicom 17. st. Kao većina naših starih vrijednih ujaka i on je nakon svršenih škola po Italiji postao dušobrižnik svojeg ispaćenog naroda po župama ondašnje prostrane Bosanske redođržave.
Njegove sposobnosti nisu ostale nezapažene. Talijanski profesori dirnuli su u poniznost ovog duvanjskog fratra. Povukli su ga natrag u Italiju da pomogne kod odgoja mladih naraštaja koji su se spremali da rade za Boga i Crkvu. Fra Ivan je poslušao. Napustio je svoje Duvno a s njime i svoju ispaćenu Bosnu. Ostatak života posvetit će propovijedanju, predavanjima i pisanju. Umro je u Italiji kao „lector et concionator generalis“ (opći profesor i propovjednik) 1685. godine.
Po primjeru mnogih ondašnjih humanista i naš Ančić mijenja svoje prezime u „Anicirs“. Tiskao je u Jakinu (Ancona) 1678. dva djela: VRATA NEBESKA I ŽIVOT VICHNI. Prvo je djelo posvetio kardinalu Aleksandru Crescenciu, a drugo kardinalu Ivanu Nikoli Contiu.
Ančić je također u Jakinu 1679. tiskao SVITLOST KRŠĆANSKA I NASLAĐENJE DUHOVNO. Također je tiskao u Jakinu 1681. i OGLEDALO MISNIČKO.
fra Vjeko Vrčić
(Naša ognjišta, studeni-prosinac 1973., str 9)