O knjizi Blage Vukadina “Priče iz Mandina Sela”, doc. dr.sc. Marko Tokić, profesor na Filozofsom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, na predstavljanju knjige održanom 14. kolovoza u Tomislavgradu napisao je i izrekao tekst koji donosimo u nastavku. Kada smo ga zamolili da bude jedan od predstavljača odmah je spremno prihvatio i hvala mu još jednom na tome.
***
Blago Vukadin: Priče iz Mandina Sela, Naša ognjišta, Tomislavgrad 2017.
Zbirka kratkih priča Blage Vukadina začinjena predgovorom Marka Matića i pogovorom Tomislava Majića sastoji se iz tri dijela:
– Mandino selo zbrda zdola
– Murvine priče i
– Ostale priče.
Kratki zapis o Mandinu selu i nije baš zbrda-zdola ali kad ga je sam autor tako naslovio neka mu bude, no budući da ne spada u priče ostao je izvan fokusa mojeg zanimanja. Dvije grupacije priča: Murvine priče i Ostale priče razlikuje korištenje uloge pripovjedača. U većoj grupaciji autor gradi lik pripovjedača Joskanovića murve iz čije pozicije pripovijeda, iako se ni tu ne da sakriti da nekim čudom murva najintimnije detalje zna baš o najzgodnijem Šoljušinu sinu, no to je već neka druga priča kako bi rekao sam autor. Dok je pripovjedač u Ostalim pričama izgrađen kao istovjetnost s autorom, odnosno ono čuveno pripovjedno ja u kojem je ono navodno isto što i srednje muško Ćokanovo dijete (ujedno i glavni junak jedne knjige).
Budući da je sam autor ulozi pripovjedača možda i ne htijući dao posebno mjesto u kompoziciji svoje knjige držao sam da bi se iz načina gradnje samog pripovjedača možda mogla pronaći nekakva os oko koje bi se dalo uhvatiti najznamenitije karakteristike samog pripovijedanja.
Budući da je murva imenica ženskoga roda neobično je da muškarac gradi pripovjedača kao ženski lik i pokušava sagledavati svijet oko sebe i pripovijedati ga upravo iz ženske pozicije. Kako to izgleda u ovom slučaju pokušat ću predočiti s nekoliko navoda. Ja, naime, oduvijek stojim na istom mjestu i ne kukam puno. Ta na što bih se tužila? Nisam se doduše nikad pomjerila iz Joskanovića, ali vidjela sam više ljudi, čula više ispovijedi, zaštitila više ptica od nevremena, nego svi vi skupa koji ste otišli nekamo i koji se varate da ćete upoznati svijet ako ga nekoliko puta obletite cijeloga. Meni to ne treba, svijet dolazi k meni, a dobro znam da sam ja jedan lijep dio njega, pa što ga onda tražiti izvan sebe? (str. 15)
Iz čega je vidljivo da je pripovjedač, zapravo pripovjedačica ograničena svojom nepokretnošću koju ipak ne sagledava kao nedostatak, nego dapače čak paradoksalno u svom poredbenom izlaganju tvrdi da joj je to omogućilo i neke komparativne prednosti dovodeći pod lupu iluziju onih koji odlaze i koji se, kako kaže murva, varaju da će upoznati svijet ukoliko ga nekoliko puta i oblete cijelog. Iako tu tvrdnju murva ne obrazlaže, niti se pozadina tog iskustva izriče ostaje nam između redova zaključiti da je to neizrečeno iskustvo samog autora koji je uvidio da proputovanja svijetom i nisu neki veliki razlog njegova boljeg razumijevanja i da biti svugdje u konačnici počinje nalikovati onome biti nigdje, dok oni koji jesu tu gdje jesu, paradoksalno, upravo jer su negdje zapravo mogu biti svugdje, jer onaj tko razumije svijet iz jedne prostorne točke ima valjaniji ključ njegova razumijevanja od onih koji bez valjana ključa lutaju kako bi ga upoznali. Naslušala sam se, dakle, puno priča, naučila nekoliko stranih riječi i vidjela bezbroj briga. Ali bila sam i svjedokom još veće radosti i sreće kad bi očevi izišli iz autobusa ispod sela i gegajući se pod teretom stvari krenuli svojim kućama, noseći u rukama lopte, odjeću, deterdžente, bombone, kofere i vrećice, a na licu veliki osmjeh, kad bi raširenih ruku na brijegu na kojemu se sada nalazi Tošina kuća, zagrlili svoje žene i pomilovali djecu po kosi. (str. 23)
Murva kao pripovjedač kazuje nam da je njezino iskustvo svijeta zbrajanje priča koje je čula (i koje stoga ne moraju biti i posve pouzdane), ali i osobnog zamjećivanja koje tako krasno uočava sliku dolaska naših gastarbajtera iz tuđine na privremene boravke u krugu vlastitih obitelji. Slika, koja je jedna od temeljnih uspomena čitave jedne generacije duvanjske dječurlije koja se opet, u jednom drugom valu, rasula svijetom kao odrasli ljudi. I danas je puno mojih Mandoseljana rasuto po zemljama diljem svijeta. Mlađi su se tamo udomaćili, zaljubili se u svoje Nijemice i Njemice, Austrijance i Austrijanke, Amerikance i Amerikanke, ali redovito navrate u rodno selo i prošetaju seoskim putem sa svojom djecom, koja ponekad miješaju hrvatski sa stranim jezikom.
Ali zato ja uhvatim svaku riječ kad prolazeći pored mene pozdravljaju Baćkušu, dok mete lišće opalo s mojih grana preko njezine ograde:
Faljen Isus, Oma Batschkuscha. (str. 23)
Tako iz perspektive murve pripovjedača doznajemo gorki usud kraja i ljudi i oporo razumijevanje sudbine koja niče iz njezina pripovijedanja koje se zasniva na onome što čuje od svojih najbližih, ljudi koje joj je sudbina dala i koje je iz nekog nepoznatog razloga zavoljela. Volim slušati što drugi pričaju, a nisam baš jezičava pa uglavnom šutim, promatrajući što se oko mene događa. (str. 24) Nasreću, iako u prirodi samo stablo koje šumi i šušti kad se vjetar uplete u njezine lisnate kose ili tek škripi suhim granama u kasnu jesen kad bura i njoj lomi kosti i kada jauče poput svakog drugog čeljadeta, evo, nekim čudom govori i za nas pripovijeda, jer joj je Blago udahnuo dušu pripovjedača koji nam kazuje ono o čemu sluša i jedino je šteta što ne govori i češće i duže. Murva sam, nisam čeljade, pa stoga pamtim nekom svojom logikom, stranom ljudima. Ne sjećam se primjerice kojekakvih velikana o kojima se uči u knjižurinama niti vjerujem u njihovu providnost i pamet, ali zato rado pričam o mandoseljskoj i duvanjskoj dici, o strinama, tetkama, stričevima, ćaćama i materama koje se muče i rade da bi svojima i sebi zaradili za jednostavan i dostojanstven život. (str. 38)
I tako, ova jezičava Imoćanka, jedno od mnoštva ženske čeljadi prispjelih u Joskanoviće, zaslužna je što o Joskanovićima doznajemo kojekakve sitnice, zgode i nezgode na razini stvarnosne proze iz koje je vidljivo da sve o čemu ona pripovijeda se i dogodilo i da su ti likovi živi ljudi koji nisu izmišljeni, nego oni koji bivaju i jesu u povijesnom svijetu, doduše oni nisu znameniti likovi svijeta u kojem žive, ne ćete ih naći na naslovnicama žurnala ili u vijestima televizija no stoga njihovi životi nisu ništa manje pripovjedno zanimljivi. Riječi su varljive, znaju zavesti i odvesti ljude tamo gdje nisu htjeli, a ja sigurno ne bih bila ni prva ni zadnja murva koja laže. (str. 31) Kao i svatko tko pripovijeda i murva, kako je rekao Aristotel, pomalo pretjeruje da ugodi slušateljima (odnosno, čitateljima). No ne bih sad kudila ovaj lijepi običaj jer je laganje zdravo za ljude, posebno ako se slušatelji od srca nasmiju i razvesele, samo ću se nadovezati na temu lova, ali neću slagati ni slova. (str. 118) No ne bih se složio s murvom, pa čak ni s Blagom ako isto misli, da se radi o laganju jer ono podrazumijeva svjesnu obmanu kojoj je cilj prevariti onoga komu su riječi upućene, a u pripovijedanju se tek radi o izmišljaju ili prilagođavanju događaja obliku priče radi poželjnog učinka koji će ugoditi slušateljima. Nije, dakle cilj obmana nego kako i sama murva reče uveseljavanje onih kojima se priča. I opet sam se izgubila u priči pa moram ponovno početi. Baš sam čudna postala. (str. 66) No, očito je da i murvino pripovijedanje utječe i na ovo moje izlaganje koje pomalo gubi konce logičnoga slijeda i počinje nalikovati na onaj uvodni zapis o Mandinu Selu. Ovdje sam samo htjela navesti da je lijepo listati stare fotografije, sjećati se dragih osoba i sebe iz nekog prošlog vremena, nasmijati se ili pustiti suzu, radujući se novim snimcima, novoj djeci i novim aparatima koji će za nekoliko desetljeća biti stari poput Karlove Leice i Vinkove Minolte.
Tek mi ćemo na njima ostati zauvijek mladi i nasmijani. (str. 77)
Blagine murvine priče tako u sebi čuvaju emociju vremena i baš kao stare fotografije oživljavaju jedan svijet koji nestaje pred našim očima, ali kojega se zahvaljujući Blaginim murvinim pričama da oživjeti. I moja ljubimica, baba Mara Joskanovića imala je poput Mujse i drugih pripadnica njezine generacije iste takve plavkaste križeve na rukama, koji su se spojili s kožom tijekom godina pa je bilo teško razlikovati radi li se tu o venama ili tetovaži. (str. 83) I tako bi u priči o murvi pripovjedaču mogli do beskraja da nije bolesti svijeta. Ali dosta pametovanja, nisam ja od te sorte, tek sam malo nostalgična jer je sad zima, a i Mandoseljani navraćaju rjeđe nego ranije pod moje grane. Ne znam što im je, ne znaju to ni oni, ali barem ptice dolete svakog dana u moju krošnju, gdje poćopaju zrele i nezrele plodove, dok one što padnu na zemlju raskomadaju mravi, progutaju gušteri ili pak posluže rijetkim travkama kao osnova za život. (str. 15) A bolest svijeta oslikava se kao osjećaj nedostatka vremena, jer ljudi kukaju da imaju sve manje vremena zastati i pripovijedati svijet kako bi ga uopće mogli razumjeti. Ako čovjek nije u stanju uspostaviti priču o životu, on životu, i onome što se u njemu događa, ne uspijeva odrediti smisao. Ako bih pokušao sažeti priče ove Joskanovića Imoćanke i dati im neki osnovni ton, čini mi se da bi temeljnu crtu mogli zasnovati upravo na onom duhovitom pomaku kojeg nazivamo humorom, finoj ironiji u kojoj se ponajprije smijemo sebi a onda i drugima. Kao i svaka druga ljudska osobina, sposobnost smijeha na vlastiti ili na tuđi račun dar je koji se dobije prilikom rođenja i prati ljude na njihovom putu od murve do dalekih zemalja i nazad, pa nije nimalo neobično da unuk od svoga djeda naslijedi ne samo duge obrve, lijepe savjete i plodne njive, nego i karakter šaljivdžije. (str. 61) Jer i murva kao i ljudi uočava upravo te i takve situacije i drži ih priličnim pripovijedanja. Pa ti si novine okrenuo naopako! – navela je ljepotica činjenično stanje.
Lako je čitati naoposum, to more svak. Ali naopako mogu samo ja – uzvrati joj David bez trunke razmišljanja, izbavivši se iz nezgodne situacije. (str. 62)
Kad bi murva imala više vremena izgleda da bi imala itekako smisla za roman o djetinjstvu nekadašnje (a možda i sadašnje) mandoseljske dice. Njihove zgode i nezgode omiljena su joj tema. Evo kako šaljivo predočava čuveni pad sa zerde: Kalčo je odmah pomislio da su partizani odnekud navalili i počeo nešto u sebi psovati, ali Kavurka je bila sabranija od svoga muža, dotrčavši ljutito do zerde gdje je uhvatila lopova na djelu. Kao dokazni materijal pokupila je veliku granu s krova, čudeći se kako je ona, iako teška, razbila šest cigli i načinila toliku štetu. Stresla je Antu s drveta, izvukla mu uši navrh glave i predala ga na daljnju obradu njegovoj materi. (str. 30) Ovo daljnju obradu se podrazumijeva nama iz onih vremena, danas ih ne smiješ ni pogledati inače bi ti ih oduzeli. A kako ni murva nije baš nepristrani pripovjedač možemo doznati iz epizode u kojoj Marinko cijelim kapacitetom svog mozga domišlja, a što bi i mogao domisliti. Smislio je genijalan plan – ščepao je najveći kamen kojega je mogao podići i baciti, zavitlavši ga u pravcu šarenih gaća u nadi da će one pasti na pod. Pogodio je prozor, a što bi drugo!
Začuo se oštri prasak razbijenog stakla, jedan njegov poveći komad završio je u Marinkovoj frizuri, ali njegova ga je uplašena mater koja je dotrčala iz kuće bez daha odmah izvadila, milujući dijete po kosi, koje je nekom čudnom materinskom logikom od zlotvora odjednom postalo žrtva, dok su krivci opet bili Ante i Blago. (str. 44) Negdje u moru pustolovina koje bi svakako razgalile dušu mladih čitatelja mogu se pronaći nacrti čitavih romana pretvorenih tek u segmente oživljavanja dječjih uspomena: U međuvremenu su Šoljuša, Kovačuša, Baćkuša, Kavurka, Gabruša, Buba, Lekuša i Jela Draganova previle ranjenog Marinka, povratile ga u život dajući mu duplu porciju šećera u kocki za utjehu, a kad je stiglo vrijeme ručka i on prestao plakati i kukati, Šoljuša se sjetila da joj fali drugi, bolji i poslušniji sin pa se zaputila kroz briste, vičući:
Blago sine, ajde kući, ručak je gotov. Marinku nije ništa, samo mu je glava razbijena. (str. 45) I tako je neutralna murva tko zna iz kojih razloga pomalo pristrana i nekako, tko zna iz kojih razloga, ipak najbolje zna što se to s Blagom i oko Blage događalo. No, nije to toliko važno koliko bi važno bilo da se ovo pitko štivo o djetinjstvu i Selmi, i još koječemu, dade pretvoriti u pustolovine koje bi zasigurno rado čitala djeca svih uzrasta. I murvine priče o Blaginu, i djetinjstvu druge mandoseljske djece, dala bi se pretočiti u priču o avanturi koja još uvijek traje.
Kako je u pripovijedanju važno izgraditi lik odrediti mu karakter murvi to ide od ruke čak i u kratkim crticama da se zamijetiti sposobnost njezina uočavanja onoga karakterističnog iz čega izranja književna osobnost u punini svoje pripovjedne egzistencije: Nakon polaganja velike mature Karlov srednji stric Stojan, zvan Ćokan, po svom talentu stvoren za političara ili barem direktora, a u gadnim vremenima predodređen za minera i građevinskog neradnika, kombinirao je kako da zaradi pare bez previše znoja, pa je putovao od Crne Gore, preko istočne Bosne do Like, postavljajući mine u klisure kroz koje su se gradile ceste i ugovarajući poslove s tada odgovornim načelnicima i moćnicima, da bi završio u jednom kamenolomu u Drvaru u kojemu je bio odgovoran za postavljanje ćiketa. (str. 32) Ili pak skupne književne osobnosti: Riječ tetka zvuči malo tvrdo, ono „k“ ponekad smeta u izgovoru pa mlađa djeca danas nemaju tetke nego tete. Starija generacije naučile su pak procjenjivati ljude više po njihovom karakteru, nego po imenu te kod izgovora riječi tetka obično pomisle na vedro lice, osmijeh i slatkiše koje su im roditelji zabranjivali, a tetke im namigujući dijelile. One koje se posebno pamte su pak tetke bez vlastite djece. (str. 25) No, ako vam ovo nije dovoljno, murva u gradnji likova zamjećuje čak i neobične preobražaje koji se događaju pred našim očima gotovo neobjašnjivo kao kad se gusjenica pretvara u leptira no da ne pripovijedam nego demonstriram: Od prvotnog lopova i zlikovca odjednom nakon vjenčanja postane najdraži gost, a sve to zahvaljujući punicama.
O neobičnim preobražajima mogu vam puno više ispričati Ljuban, Markan, Željko, Mate i drugi Joskanovića zetovi koji su se zagledali u neku od cura odraslih pod mojom širokom krošnjom i sveobuhvatnom materinom zaštitom. (str. 52)
Murva nije samo pripovjedač ona je i kroničar jednog vremena, njegov slikar, fotograf, ovjekovječitelj: Pisma su se čitala naglas jer neke žene nisu dobro vidjele, drugima naočale koje su dobile od sestre više nisu pasale, a treće nisu znale čitati pa bi djeca polako slovkala, dok bi Tomo nazdravljao s onima koje tog puta nisu dobile poštu napominjući kad će opet u selo, a ja sam slušala i pamtila ovo čega se sad sjećam. (str. 59) Znalo se štošta ispričati, a djeca bi često morala izići vani da ne čuju dok odrasli pripovijedaju o zgodama i nezgodama iz ljubavnih serija, pa bi im Ćokan, koji je uvijek bio velikodušan, dao više novca nego što su zaradili da odu u Grge i kupe bombone. Jednom prilikom sve su žene skupa, a bilo ih je desetak u maloj kujinici, tako glasno prasnule u smijeh da sam ga i ja čula i još ga se uvijek sjećam. (str. 117) I to vrijeme i ti likovi ono su što se sudara s nekim novim svijetom i njegovim novim razumijevanjem: Praktično je danas pomusti kravu – odeš u dućan i kupiš litru mlijeka u tetrapaku ili u boci, ne moraš rano ustajati, odjeća ti ne smrdi po štali, krava te neće udariti repom, a ni veliku šerpu za kuhanje ne moraš kasnije prati. Jedino što trebaš je nekoliko dukata, maraka, kuna, dolara ili karticu za bankomat. Blagin sin Christian jedne je prilike, kad mu ćaća nije htio kupiti novi PlayStation jer je stari još funkcionirao, pokušavajući objasniti djetetu da nove igračke puno koštaju i da nema dovoljno novca za nabavku, ljutito odgovorio ocu:
Nema novca? A bankomat je kod naše kuće! (str. 114)
I tako dok se bankomat nadaje kao moderna verzija Zida plača u svakom gradu i nemogućnost da dijete shvati nema kad ima i vidi da ima i svijet u kojem je murva još uvijek svjedok poprima neko novo lice o kojemu će se dakako moći pripovijedati pa makar to bio i neki drugi pripovjedač: Nekidan spomenu netko u prolazu kako su Joskanovića stare kuće prazne, poneka se već urušila, a Baćkuša ne može više stići počistiti svaki list i iščupati korov iz zemlje. (str. 35) I ma koliko mi sjetno prebirali vlastite uspomene i doživljavali kraj svijeta isti će prostor u novom vremenu biti izazov za neku drugu djecu pa i potomke Joskanovića: …ako Bog dadne i nevjeste ne budu previše pazile, bit će ih još. (str. 36) rekla bi murva. Naravno, da se ovdje ne iscrpljuje priča o Murvinim pričama nego ih se tek prebire kao što one prebiru uspomene kako bi se vas uputilo njima u susret i čitajući ih oživjeli u punini njihova bića.
Ostale priče koriste govorno ja, navodno Blagino, kao pripovjedača koji se odmah požurio i predstaviti: Tako sam kao dijete znao da mi najbolje prija materina čorba, Kavurkin kruv, Baćkušino maslo, Kovačušina kumpirača i Gabrušina tikvenjača. Da ih je sve bilo strpat u jednu „kujinu“, ne bih iz nje nikad izlazio. (str. 138 i 139) I ove priče krasi isti ton čudesne stvarnosti koje se gledaju iz sjetne perspektive kao pripovijedanje o vremenu koje je nepovratno ostalo i koje se može oživjeti jedino emocijom koja uspostavlja priču o jednom neponovljivom, no zahvaljujući Blagi ne i zauvijek izgubljenom, vremenu: Ostale su gole činjenice, a one glase – nijedne se godine iz Mandina Sela nije udalo toliko cura u daleke krajeve na raznim stranama Duvanjskoga polja kao u vrijeme preuređene Begine pojate. Time se ne samo Bego ponosio.
Njegova diskoteka potrajala je nekoliko sezona, dvije-tri godine, a kasnije su se pojavile druge lokacije u kojima su se vrtile druge ili iste ploče. (str. 145) I ove priče, kao i murvine, su prepune one radosne ironije i bratskog podbadanja, kada se svijet doživljava ne samo kroz prizmu vlastitih osjetila nego i kao prostor neprestane usporedbe: Sam-samcat u Njemačkoj. Juhu! Marinko bi se sigurno izgubio već u Slazburgu – prolazilo mi je kroz glavu dok sam se okretao oko sebe prisluškujući nerazumljive razgovore, detaljno analizirajući izlog u pekarnici i ne žureći u želji da odnekud izbije daidža Andrija, onakav kakav sam ga viđao u Mandinu Selu, u ispeglanim hlačama i bijeloj košulji kratkih rukava. (str. 167)
Niz novih spoznaja koje su ga uvodile u stvarnost života u tuđini našeg pripovjedača nisu uspjele obeshrabriti: Odmah prvog dana pokazao sam svoj raskošni talent za građevinske poslove. Josip je bio moj učitelj pa sam ga pažljivo slušao kad je ulicom promarširala jedna Švabica luksuznih dimenzija, kako na gornjem, tako i na donjem dijelu tijela:
Joj, kakva bauštela – zavapio je Slavonac glasom punim čežnje i želje za toplinom – Da mi je na njoj raditi!
Daidža ga je pokosio pogledom, dajući mu do znanja da pred djetetom ne može pričati svašta, ali Josip nije znao drukčije, njegov se pogled nije odvajao od obimne njemačke ljepote i kvalitete sve dok se plavuša nije izgubila na kraju ulice, njišući kukovima u znak pozdrava i uživajući u našim pogledima. Lako moguće i da je naučila pokoju hrvatsku riječ jer je, kako Josip reče, svakog dana kraj njega u šetnju izvodila svoju raskoš s malim psićem, a on je neprestano ponavljao:
Eh, da mi je samo jednom! (str. 169)
I tako smo evo lagano stigli do konca vremeplova u kojem je bilo mjesta za stotine likova iznenada oživljenih u svojoj književnoj egzistenciji: Godine šibaju!
Neka sjećanja ostaju, barem dok nas ima. Zahvaljujući djeci ima nas i bit će nas, i onda kad naš dulji ili kraći put dođe do svog kraja.
U Dubokom putu još uvijek stoji kuća u kojoj je, kao što rekoh, bio fliper pored vrata i biljar u sredini.
Za šankom su Dane i Miro posluživali goste, najprije cure, a onda nas.
Možda netko kaže „kafić ko kafić“, no ako upitate Jelu, Ivanku, Mirjanu ili Katicu sigurno ćete dobiti drukčiji odgovor.
Tako je to s kafićima, osmijesima, biljarom, fliperom i ljubavima.
Tako će i ostati. (str. 178)
Ni to što smo se godinama učili životu ne će nas učiniti mnogo sretnijima, jer život nije samo izlog lijepih i ugodnih stvari, nego donosi i sve ono što čovjek jedva i da bi mogao podnijeti da nema neugaslu nadu koja proistječe iz vjere u beskrajnu Božju ljubav kao zalog vječnosti koji počiva na nadi uskrsnuća. Tako nam život ponekad neočekivano donese ne samo radosti i zdravlje, nego i bolest, nesreću i očaj. Međutim, nitko od nas ne može si izabrati što i kako će biti, ali se ponekad može sabrati i pomisliti kako naši mali problemi nisu nerješivi te da ima puno većih tragedija, i kako bi netko dao sve što posjeduje da može imati naše poteškoće. (str. 141)
Priča o čudesnom realizmu stvarnosne proze Blage Vukadina možda tek počinje: Priča o našoj strini Mami počinje davno, još puno prije njezinog rođenja i to je ujedno životna priča kakva se rijetko događa i za koju bih, da nisam upoznat s njom, vjerojatno rekao da je takvo nešto nemoguće ili da je moguće samo u nekim holivudskim filmovima. Ali itekako je moguće, i u stvarnom, realnom životu. Dalo bi se o našoj Mami i njezinom životu napisati i podugačak roman, ali pokušat ću navesti samo ono što se meni čini bitnim i posebnim. (str. 182) Iz ovih se natuknica da uočiti potencijal za gradnju pripovjednog svijeta koji, ako Boga da vremena, može izrasti do mogućih epskih dimenzija (gotovo kao ovo moje izlaganje o njemu): Karlo svog oca nikada nije vidio jer se ovaj iz rata nije vratio, o Ivanovoj sudbini nije bilo pouzdanih informacija, no Mama se sve do svoje smrti tajno nadala da će odnekud izbiti i iznenada banuti na vrata. Neki su pričali da je bio zarobljen, drugi da je poginuo 1942. godine negdje u Bosni, treći da je ubijen na Križnom putu po završetku rata, ali nitko sa sigurnošću nije mogao reći da je bilo baš tako. Mama je čekala i čekala, ne jedno ili dva desetljeća, nego cijeli svoj život, sve do svoje smrti prije nekoliko godina. (str. 184)
U svojoj završnoj riječi umjesto nekog učenog i umnog zaključka samo ću reći sljedeće: čudesni realizam stvarnosne proze Blage Vukadina na neki neobičan način me podsjeća na neobično obične priče magijskog realizma Gabrijela Garcie Markesa iz Sto godina samoće ili Pukovniku nema tko da piše. Ako je i imao uzor u ovom pisanju nije to bio loš izbor, ali prije će biti da je neobično obična stvarnost Manadina Sela, njezinih ljudi i Blagin način oživljavanja uspomena ono što zaziva tu sličnost.
Marko Tokić
