MANDOSELJSKA PREZIMENA: Ivić

objavljeno u: MANDOSELJSKA PREZIMENA | 0

Poštovani gospodine Šarac!

          Radujem se načinu kako volite svoje Mandino Selo, a što je temeljni preduvjet da tako sjajno vodite istoimeni portal. Što tiče moje malenkosti Portal Mandino Selo je na početku svih mojih surfanja internetom.  U to ime darujem  Vam zapise o prezimenima Mandina Sela (javite jesam li koje zaboravio?), kakve do sada nije nitko nikada susreo. Uživajte!

          Stoji Vam na raspolaganju Ante Ivanković, u kojem se naš  duvanjski zavičaj se sve više rasprostire.

          S poštovanjem, uz srdačni pozdrav,

         autor Ante IVANKOVIĆ

+++

Nakon primitka maila kojega ste upravo pročitali, a posebice nakon poziva i ugodnoga telefonskoga razgovora s gosp. Antom Ivankovićem, nema se što dodati niti oduzeti. Sve je jasno. Ostali smo ugodno iznenađeni i iznimno počašćeni ovako lijepim riječima koje smo primili od ovoga Duvnjaka, novinara, istraživača, velikoga čovjeka kakav je Ante, ali mu i zahvalni na svemu.

Od danas pa idućih tjedana objavit ćemo tekst o svakom mandoseljskom prezimenu. Počinjemo sa starim mandoseljskim rodom – IVIĆIMA.

Ante, hvala još jednom!

S poštovanjem!

Urednik Ivica Šarac

***

IVIĆ

Prezime Ivić imaju 2843 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 106. hrvatsko prezime.

Ivića je najviše: u Zagrebu (143 obitelji, 371 duša), Splitu (48, 131), Osijeku (33, 86), Šibeniku (30, 81), Solinu (20, 72), Valpovu (30, 71), Satnici Đakovačkoj (19, 71), Drinovcima pokraj Drniša (29, 64), Rijeci (26, 56),  Đakovu (15, 52).

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od Ivo, Ive ili ženskog imena Iva, prilagođenica iblijskog imena hebrejskog podrijetla Ivan, koje je najprije glasilo Yehohanan, pa je stezanjem nastalo Yohanan (Yoh ili Yahveh = Bog, hanan = milostiv; grčki Ioannes, latinski Johannes) sa značenjem Bogu mio, Bogom dan, dar Božje milosti.

Grčki oblik Joannes stigao je kod nas kao Joan; grčko „j“ dalo je naše „i“,  pa je nastalo Ioan, ali je istodobno da bi se izbjegao hijat (zijev) umetnut  je  glas  „v“  pa je nastao današnji oblik Ivan.

Ime se kršćanskim dijelom svijeta proširilo štovanjem Ivana Krstitelja i Ivana apostola: Ivan Krstitelj (oko 4. godine prije Krista – 28. godine), prorok, isposnik, sveti propovjednik, učenjem i najvještenjem Mesije prethodio je Isusu Kristu, krstio je Isusa; prvi svetac kršćanske crkve;  Ivan apostol i evanđelist bio je galilejski ribar, sin Zebedejev, Isusov najmiliji  učenik; najmlađi od dvanaestorice apostola i brat apostola Jakova Starijega. Bio je nazočan kod Kristova razapinjanja na križ, kada mu je Isus povjerio svoju majku Mariju. Prema predaji nakon Marijine smrti djelovao je s Petrom u Judeji, potom u Maloj Aziji utemeljio sedam crkava; poslije živio u Efezu, gdje je preživio mučenja za progonstva cara Domicijana i naposljetku bio prognan na otok Patmos. Autor je Evanđelja po Ivanu, triju poslanica i knjige Otkrivenja (Apokalipse), koje se ubrajaju među najčitanija djela ranokršćanske književnosti. Često je ikonografski prikazivan, obično uz simbol orla. Spomendan mu je 27. prosinca na Zapadu, a 26. rujna na Istoku.

Ivan je postalo istinsko svjetsko i najučestalije hrvatsko ime, koje slično glasi u mnogim jezicima: Iohannes (latinski), Ioannis (grčki), Jannis (novo-grčki), Giovanni i Gianni (talijanski), Jean i Ives (francuski), John (engleski), Huan (španjolski), Joao (portugalski), Johan i Hans (njemački), Hans (švedski, norveški, danski), Jan (češki, poljski), Janoš (mađarski), Jon (rumunjski), Janez (slovenski), Jovan (srpski, bugarski, makedonski), Juhane (finski), Juhan (estonski), Jonas (litavski), Dan (flamanski), Ivan, Vanja (ruski), Ivan (bugarski), Sean (čita se Šon) (irski), Yves (bretanjski) itd.

Ime Ivan rano je zabilježeno u Hrvata: godine 1111. spominje se Ivan Matijin, sudac na Braču,  godine 1184. u Povljima na Braču opat Ivan;[1]  godine 1274. u Šibeniku Ivan, sin Martinov (Iuanne, filius Martini),  godine 1297. Ivan iz Šibenika, otac zlatara Dominika u Zadru.[2]

Od imena Ivan u hrvatskom jeziku je stvoreno više od 300 prezimena te više od 50 naziva naselja.

U Istri, u općini Sveti Lovreč postoji naselje Ivići, koje je prema popisu iz 2001. godine ima jednog stanovnika.

U Istri, u općini Sveti Lovreč postoji naselje Ivići, koje je prema popisu iz 2001. godine ima jednog stanovnika.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Ivičak, Ivičar, Iviček, Ivičev, Ivičević, Ivičić, Ivičin, Ivičinec, Ivin, Ivinac, Ivinić, Ivinović, Ivović, Ivan, Ivanić, Ivanović Ivaninić, Ivanko, Ivankić, Ivanković, Ivanišević itd.,

U Mandinu Selu na Duvanjskom polju je starina dijela roda Ivića, koji se spominju prigodom pastirskog pohoda makarskog biskupa Stipana Blaškovića staroj Duvanjskoj biskupiji, gdje je 25. srpnja 1735. godine biskupov domaćin bio Mandoseljanin Lovre Ivić.

Petnaestak dana  kasnije zabilježen je još jedan događaj: 8. kolovoza 1735. godine kapelan stare župe Duvno fra Ivan Ivić, rodom iz Mandina Sela, „pao je s konja, te ga je konj vukao i on bijaše kao mrtav, izranjena lica i ruku“.  Osobno ga je liječio tu zatečeni biskup Blašković, i to tako da „uze bijelog vina i smlači ga te ga opra, zatm uze čašu vode „Regina“ i opra ga svega. Zatim uze nekoliko bjelanaca od jajeta i privi mu na lice i ozlijeđena mjesta. Nakon nekoliko dana fra Ivan Ivić je ozdravio.“[3]

U popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine Ivići su zabilježeni: u Bukvi pokraj Kreševa osmočlana obitelj Ivana Ivića; u Dobretićima pokraj Jajca dvije obitelji: Bernardinova i Matina s po šest  duša; u Dragniću, stara župa Ivanjska, osmočlana obitelj Mije Ivića; u Bistrici pokraj Jajca petočlana obitelj Ilije Ivića; u selu spojenih naziva Prud-Volujak pokraj Jajca petočlana obitelj Mate Ivića.[4]

Zašto Ivića nema na  duvanjskom (a nema ih ni livanjskom, kupreškom i ramskom području ? ) u popisu iz 1741/1742. godine, nije poznato, a pogotovo stoga što samo dvadeset i pet godina kasnije (1768) biskup fra Marijan Bogdanović u Mandinu Selu susreće četiri Ivića obitelji: Ivanovu s 27, Ilijinu s 24, Matinu s pet i Mijinu s dvije duše; i na  livanjskom području 1768. godine upisane su četiri Ivića obitelji: u Rapovinama Ivanova s 11, Andrijina s devet i Matina s osam duša, a u Srđevićima osmočlana obitelj Grge Ivića.[5]

Na pitanje: zašto biskup Dragićević nije zabilježio Iviće u Mandinu Selu 1741/1742. godine pokušao je odgovoriti R. Jolić: on smatra da je Iviće popisivač pridružio mandoseljskim Markovićima, jer su, dodaje  Jolić, možda bili najbliža rodbina, čak i braća. Ni Jolićevo povezivanje s Ivićima  dalmatinskog područja nije  uvjerljivo.

Biskup Bogdanović je 1768. godine u svom popisu zabilježio Iviće još i: u Hrgovima (danas Donji Hrgovi pripadaju općini Gradačac a Gornji općini Srebrenik) petočlana obitelj Nikole Ivića; u Vrućici pokraj Teslića 17-člana obitelj Ilije Ivića; u naselju pokraj Kreševa označenog s N. petočlana obitelj Joze Ivića; u Miloševcima pokraj Dobretića dvije obitelji: Ilijina s devet i Petrova s osam duša; u Jajcu šestočlana obitelj Blaža Ivića; u Varešu dvije obitelji: Franjina s pet i Ivanova sa šest duša; u Lupoglavu pokraj Kaknja dvije obitelji: Petrova sa sedam i Tomina sa šest duša.[6]

Danas na duvanjskom području Ivići žive u Mandinu Selu (devet obitelji) i u Blažuju (dvije obitelji), dok su iz livanjskog kraja nestali.

Od Ivića nastala su četiri nova duvanjska roda: Banovići, Malići, Šarci (samo oni iz Mandina Sela) i  Šumanovići.

Mandoseljanin fra Jozo Ivić, kapelan kupreške kapelanije, koja je tada pripadala župi Uskoplje (danas i Gornji Vakuf), 1774. godine dovodi svoje rođake na kuprešku visoravan, u selo Suhovu, a odatle, kad je prema predaji jedan od Ivića ubio begova subašu, sklanjaju se u Rastičevo i Zlosela na kupreškoj visoravni, gdje im i sada prebivaju potomci.

Ivići iz Zlosela, Rastičeva, Kupresa, Suhove i Mrđebara, poznati su kupreški rod s najviše iseljavanja. K. Draganović navodi: iz Zlosela je otišlo deset obitelji i četiri samca (ukupno 41 osoba), i to dvije obitelji u Baranju, jedna u Zadar, a ostali u Slavoniju (okolica Osijeka i Donjeg Miholjca; iz Rastičeva su iselile 23 obitelji: najviše u Slavoniju (Osijek, Valpovo i Đakovo), dvije u Bugojno (Bosna), po jedna u Donji Vakuf i Australiju.[7]

Ivić je i učestalo dalmatinsko prezime: popis iz 2001. godine u 37 naselja  tog dijela Htvatske  zatekao je 231 Ivića obitelj sa 650 duša.

Na crkvi Svetog Onofrija u povijesnim Bijaćima (Kaštela) iz 1475. godine uklesana su imena njezinih utemeljitelja, a među njima je naveden i  izvjesni Ivić.[8] Je li uopće riječ o prezimenu ili je to pak samo ime (Ivić je izvedenica od Ive, Ivo, mali Ivo).

Tri pak stoljeća kasnije zabilježeno je da je na sastanku sudaca triju Kaštela (Lukšić, Stari  i Novi) 21. svibnja 1725. godine sudjelovao je i sudac Ante Ivić.[9]

Popis iz 2001. godine u Kaštelima je zatekao 15 Ivića obitelji sa 46 duša.

Ivić je i prezime Drniške krajine, a zabilježeno je na miljevačkom području, u selu Drinovcima 1692 godine s grafijskom oblikom Iuich.[10]

Zahvaljujući franjevcima iz samostana na Visovcu sačuvani su i još neki podaci o pripadnicima tog miljevačkog roda: u popisu obitelji i njihovih članova za pričest 1713. i 1714. godine zabilježene su: obitelj Ilije Ivića (10 osoba za pričest), Ivana Ivića (četiri), Pave Ivića (tri) i obitelj Stipana Ivića (sedam).[11]

U podjeli zemlje u Vinovu Gornjem (Drniška krajina) prema venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine od ukupno 11 obitelji-sudionica šest ih je s prezimenom Ivić, a njihovi su domaćini bili: Ante (dva kanapa zemlje), Jerolim pokojnog Bože (10) te braća  Mate (12) i  Petar Ivić pokojnog Vida (21), svi iz Vinova Gornjeg; dvije Ivića obitelji su s Miljevaca: Mate pokojnog Rade (20) i Pavina (30 kanapa).[12]

Na tom području prema popisu iz 2001. godine Ivići žive u šest naselja s 58 obitelji i 150 duša: u Drinovcima (29 obitelji, 64 duše), Kaočinama (13, 39), Drnišu (8, 28), Gornjem Vinovu (3, 10), Tepljuhu (4, 7) i  Ružiću (1, 2).

Ivići iz Gradca u istočnom dijelu Drniške krajine s ostalim su Petropoljcima 1650. godine prebjegli na vranjičko-solinsko područje, tada u Mletačkoj Republici.[13]

Prema popisu iz 2001. godine u srednjoj Dalmaciji Ivići žive u 14 mjesta s 92 obitelji  i 269 duša, a najviše ih je: u Splitu (48 obitelji, 131 duša), Solinu (20, 72), Vranjicu (9, 32), Stobreču (2, 7) itd.

Na dubrovačkom području Ivići su većinom podrijetlom s prostora današnje južnohercegovačke općine Ravno. U dubrovačkim maticama upisano je krštenje djece Nikole Ivića iz Popova: Kate (1710) i Ivana (1717).  Đuro Ivić spominje se 1730. godine, ali je ostao i upis njegove smrti iz 1751. godine, iz koje se doznaje da je upravo iz Ravnog (Georgius Ivich de Rauno).[14]

Prema popisu iz 2001. godine Ivići su u  dubrovačkom kraju nazočni u četiri naselja sa šest obitelji i 14 duša: u Dubrovniku (jedna obitelj, tri duše), Čibači (1, 3), Čilipima (1, 2), Novoj Mokošici (3, 6).

Sadašnji Ivići u Čilipima (Konavla) potomci su doseljenika  (1912. godine) iz Mandina Sela pokraj Tomislavgrada.[15]

U Slavoniji su brojni tragovi Ivića u isšravama  s  kraja 17. i u 18. stoljeću.

Na brodsko-gradiškom području:

– godine 1698. u Oriovcu obitelj Mate Ivića i u Grgurevićima obitelj Marka Ivića;

– godine 1760. u Klokočeviku dvije Ivića kuće s domaćinima: Matijom (dva bračna para, 13 duša) i Tomom (2, 8); u Oprisavcima šestočlana obitelj Ivana Ivića i u Gornjem Slatiniku petočlana obitelj Josipa Ivića; [16]

– godine 1698. u Strizivojni upisana je obitelj Mihe Ivića i u Starim Perkovcima obitelj Blaža Ivića;

– godine 1702. u Đakovu obitelj File Ivića;

– godine 1736. u Kešincima obitelj Marka Ivića i u Selcu (đakovačkom) obitelj Andrije Ivića;

– 1698. godine  u Rezovcu pokraj Virovitice obitelj Marka Ivića;  prezime Ivić susreće se u 18. i 19. stoljeću u Vukovaru i u Cerni; u Golom Brdu pokraj Požege obitelj Mijata Ivića. i u Kutjevu obitelj  Ivana Ivića;

– godine 1736. također u  Kutjevu obitelji Nikole i Jure Ivića.[17]

Prema popisu iz 2001. godine Ivići su nazočni u 97 mjesta pet slavonskih županija s 332 obitelji i 999 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom izdvajamo naselja s 20 i više Ivića: u Bošnjacima (devet obitelji, 20 duša), Đakovu (15, 25), Golom Brdu (9, 21), Osijeku (33, 86), Požegi (5, 20), Satnici Đakovačkoj (19, 71), Selcima Đakovačkim (10, 34), Slavonskom Brodu (14, 42), Širokom Polju (5, 30), Valpovu (30, 71), Vinkovcima (11, 31), Vukovaru (9, 32), Županji (14, 35).

Inače u Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine živi gotovo tri tisuće stanovnika s prezimenom Ivić, što je u posljednjih šezdesetak godina povećnje za trećinu (popis iz 2001. godine). Zasluge za to dijelom pripadaju i doseljavanju Ivića iz Bosne i Hercegovine (Tomislavgrad, Kupres, Bugojno, Doboj, Kotor Varoš) u Hrvatsku (Zagreb, Osijek, Satnicu Đakovačku, Požegu).

U 31 mjestu zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 198 Ivića obitelji s 563 duše. Najviše ih je: u Zagrebu (143 obitelji, 371 duša), Sesvetama (9, 36), Dugom Selu (6, 24), Lonjici (2, 13), Velikoj Gorici (5, 12), Zaprešiću (4, 11) itd.

U 27 naselja susjednog Hrvatskog zagorja  prebiva 48 Ivića obitelji sa 139 duša, a najviše ih je: u Velincima pokraj Kumroveca (sedam obitelji, 32 duše), Humu na Sutli (7, 18), Gornjem Breznom (4, 12), Prišlinu na Sutli (3, 12), Andraševecu (2, 10) itd.

Prema popisu iz 2001. godine u 32 mjesta primorsko-istarskog područja zabilježeno je 86 Ivića obitelji s 224 duše, a najbrojniji su: u Rijeci (26 obitelji, 56 duša), Banjolu (10, 28), Gologorici (6, 17), Gračišću (6, 17), Puli (7, 13) itd.

Spominjemo i još pet manjih skupina Ivića: bjelovarsku (sedam naselja, 18 obitelji, 81 duša), sisačku (10, 26, 77), koprivničko-križevačku (6, 12, 34), varaždinsku (3, 12, 31) i karlovačku (5, 12, 26).

Najviše ih je: u Velikim Bastajima (10 obitelji, 51 duša), Daruvaru (2, 8), Podgorcima (1, 8); Dumačama (6, 31), Sisku (9, 20), Lekeniku (2, 10); Koprivnici (4, 12), Koledinecu (2, 8); Varaždinu (10, 28); Karlovcu (8, 19) itd.

Za kraj zapisa o Ivićima ulomak iz jednog teksta s Portala Mandino Selo.

„Ispitujući podrijetlo Hrvata, koji žive u gradu Tököl (hrv. Tukulja), udaljenom oko dvadesetak kilometara južno od glavnoga mađarskoga grada Budimpešte, dr. József Szilágyi (Joso Siladji), koji se već duži niz godina bavi ovim pitanjem, zaključio je kako su pred turskim progonima tukuljski Hrvati, koje inače Mađari nazivaju i Raci, na ovo područje došli u nekoliko valova: prvi val je stigao oko 1620. godine iz Hercegovine i Dalmatinske zagore, a drugi val doseljenika je stigao ovdje iza 1690. godine, iz Bosne, iz okolice Tuzle, uključujući nekoliko obitelji iz Boke Kotorske.

Istražujući sačuvane crkvene matice došao je i do zaključka kako je dio doseljenika  stigao upravo iz Mandina Sela i okolice jer su zabilježena tipična duvanjska prezimena: Šarac (primjerice, njegova majka Kata Šarac), Tokić, Ćurčija, Grgić, Romić, Bošnjak, itd.

U potrazi za podrijetlom Hrvata svoga mjesta, pretraživao je i po internetu i na portalu  mandino-selo.com naišao je na neke vrijedne podatke ali i kontakt preko kojega je uopće i započela komunikacija ali i uspješno realizirana posjeta i obilazak kraja otkuda su prije nekoliko stoljeća njihovih preci odselili u Mađarsku.“

Moje jedino  pitanje glasi: kako u sve ovo uklopiti bakino prezime Šarac, kada se ono prvi put u Mandinu Selu javlja tek 24. siječnja 1867. godine ?

 

Ante Ivanković

 

NAPOMENA: Za one koji ne znaju (ako uopće ima takvih) u nastavku objavljujemo tekst bogatoga životopisa Ante Ivankovića koji smo preuzeli sa web-stranice verbum.hr:

Ante Ivanković rođen je 11. lipnja 1939. godine u Buhovu pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Čerinu pokraj Čitluka, Tomislavgradu, Splitu i Sarajevu. Nakon studija od 1963. do 1970. godine profesor je u Gimnaziji u Tomislavgradu (hrvatski, latinski jezik i povijest umjetnosti), zatim je od 1970. do 1976., godine profesionalni novinar i urednik na Radioteleviziji Sarajevo, a od 1976. do 2004. godine novinar je i urednik (1992.-2000.) Studija Split Hrvatske televizije.

Dobitnik je godišnje nagrade Saveza novinara Bosne i Hercegovine, Zlatnog pera Hrvatskog novinarskog društva i nagrade za životno djelo Županije Splitsko-dalmatinske (2004. godine).

U Domovinskom ratu sudjeluje od početka kao dobrovoljac; bio je utemeljitelj i glavni urednik Ratnog studija Hrvatske televizije u Metkoviću, odakle su praćena zbivanja na hercegovačkom i zapadnodubrovačkom ratištu; utemeljitelj je i Ratnog studija Hrvatske televizije u Kninu; spada među one hrvatske novinare koji su najveći dio Domovinskog rata proveli kao ratni izvjestitelji s prvih crta hrvatskih i hercegbosanskih bojišta. Za zasluge u Domovinskom ratu prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je: Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića, Medaljom za iznimne pothvate u Domovinskom ratu, medaljama “Ljeto 95” i “Oluja”, a nositelj je i Spomenice Domovinskog rata.

Autor je sljedećih knjiga: S kamerom Hrvatske televizije u Domovinskom ratuDuvanjska prezimena, Prezimena općine Dugopolje, Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Podrijetlo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Otok na Cetini, Podrijetlo hrvatskih rodova u Turjacima pokraj Sinja, Hrvatski rodovi u župi Podbablje, Hrvatski rodovi u župi Vinjani, Hrvatski rodovi općine Muć, Prezimena općine Dicmo, Prezimena općine Lećevica. (verbum.hr)