U vrijeme kad su prvi Mandoseljani tek počeli, kradomice preko granice, ići na rad u Njemačku, 1964. godine, je većina obitelji u našem selu živjela od onoga što je raslo na njivama, pršuti se se nisu kupovali nego sušili po tavanima, mlijeko su davale krave i ovce, a i stoku je nekako valjalo prehraniti, pa ne samo da je polje obrađivano, nego je se sijeno kosilo i kupilo po mnogim docima u planini.
Ova slika iz zbirke Andrije Šarca prikazuje Mandoseljane-Šarce na radu u Ljubuši, u Šarčevim docima u Stinjavcim, a na njoj Ante Šarac-Markov pokazuje svoju snagu i drži pola naviljka u grabljama, do njega je Matija Milić, udana Galić (udala se u Kongoru, živi u Kanadi), Antina pok. sestra Ruža (u. 1983.), Mara Šarac r. Radoš – Batakuša (Mirkina žena), Matija Šarac (Miljačkina) i Jozo Šarac (Jakičin).
Po držanju vila primjećuje se svakako tko je radio, a tko je navratio zbog slikanja – meni se čini da Jozo Jakičin nije baš znojan, a i njegova desna ruka na seljačkom alatu djeluje nekako strano, te poznajući ga usuđujem se pretpostaviti (zbog isteka zastare me ne može tužiti ako lažem) da je pošao sa strinom Batakušom u planinu, kukao usput kako je vruće, a žena ga poslala u hlad i rekla mu da se odmori. Kad je se on probudio sijeno je već bilo skupljeno.
Kao što se vidi iz priloženoga čeljad se veselo smije, posao je urađen, vrijeme je lijepo, a vile su ostale čitave, pa je se moglo zaputiti „kući-pivajući“. Ili je valjalo nositi naviljke do mjesta do kojeg su mogla doprti konjska kola?
Blago Vukadin