„Biti u Kninu zatočen“ – naslov je teksta objavljenoga u TRN-u, u kolovozu 1992. godine.
Jučer je obilježena 30. obljetnica stradanja hrvatskoga puka na Kupreškoj visoravni u travnju iste godine. Najviše što se u ovome trenutku može učiniti za naše pokojne je moliti za sve njih. Služena je sveta misa za duše pokojnih a ovdje ćemo istaći još nešto veliko, nesebično, urađeno iz ljubavi i poštovanja prema stradalima – memorijalna utrka „Heroji ne umiru“, od Tomislavgrada do Kupresa, u dužini 40 kilometara. U normalnim vremenskim okolnostima nikakav problem trkačima.
U noći sa subote na nedjelju (9./10. travnja) pao je iznenadni snijeg, a uz sve to zapuhao je jak, hladan vjetar koji je ulazio do kostiju. Unatoč tomu, trkači su bili odlučni: Mi trčimo bez obzira kakvo bilo vrijeme! I krenuli su kako je i bilo dogovoreno u 5:15 iz Tomislavgrada, gdje su prije toga položili vijenac i upalili svijeće za stradale. I tako pored svih spomen-obilježja na trasi puta (spomenik Vukovarcima, kripta) i do spomenika „Zahvalnost“ u središtu Kupresa, gdje je u trenutku njihova dolaska završavao službeni dio protokola polaganja vijenaca i trebala započeti molitva. U tom trenutku pojavili su se trkači i začulo jednoglasno: Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati.. Za naježiti se!
Svi sudionici ove memorijalne utrke, a ovakvo nešto mogu uraditi samo ljudi velikoga srca, zaslužuju samo riječi hvale i poštovanja. Posebno ipak moramo istaći Domagoja Gogu Krištu, člana AK Puls iz Tomislavgrada, hrvatskoga branitelja, zatočenika srpskih logora, velikog, samozatajnog čovjeka koji je, istrčao do Kupresa, ponosno držeći zastavu Brigade kralja Tomislava. Ovim činom, ulaskom na Kupres, zbog stradanja i patnje koju je proživio simbolički je potvrdio pobjedu dobra nad zlom, ljubavi nad mržnjom.
Ponosni na Gogu i na sve ostale koji su jučer trčali i sudjelovali u ovoj memorijalnoj utrci u spomen na sve stradale hrvatske branitelje.
