S podosta sigurnosti mogli bismo tvrditi da je više onih čitatelja i slušatelja koji koliko-toliko prate ono što netko piše ili govori nego onih koji obraćaju pozornost na način pisanja ili govorenja onih koji pišu i govore. Ne mislim tu na stil pisanja i verbalnog izričaja. Davno, naime, netko reče da je stil čovjek a čovjek stil, pa čovjeka odnosno njegov stil ne bi bilo korektno podvrgavati bilo čijoj i bilo kakvoj kritičkoj analizi.
Ono što može smetati slušatelje i čitatelje jest nepridržavanje osnovnih pravila normiranih poglavito gramatikom i pravopisom . Međutim, mnogi za to ne mare. Kad kažem mnogi, prije svega mislim na sredstva javnog priopćavanja. Dok se unatrag petnaestak godina jeziku posvećivala dostojna pažnja, sada je takva briga svedena na brigu za lanjski snijeg. Znademo li da hrvatski, kao, uostalom, i svaki drugi jezik predstavlja kičmu svoga naroda, onda nas i ne čudi takav pristup mnogih urednika tom pitanju. Kao što ne iznenađuje nemaran odnos tih istih ljudi prema samoj državi. Naravno, ne zalažem se ni za kakovo čistunstvo u izboru riječi, već – kako rekoh – za ispravnu primjenu već propisanih jezičnih standarda.
Na ovome mjestu ću usputno natuknuti samo nekoliko jezičnih pogrešaka, koje se lijepe za prste čak i nekolicine kolumnista koje osobno posebno cijenim. Kad su već odlični, onda ne bi smjeli sebi dopustiti luksuz bilo kakve veće gramatičke ili pravopisne pogreške, pa da kvare izvrstan dojam. Upravo radi njih (a ne: „zbog“ njih) i pišem ovih nekoliko redaka, a da nisam formalno stekao zvanje profesora hrvatskog jezika (a ne:„bez da sam“ formalno stekao zvanje profesora hrvatskog jezika). S obzirom na važnost ovog pitanja (a ne: „obzirom da – Pusićkin specijalitet), svi koji pišu trebali bi se truditi što pravilnije pisati. Trudit ću se (a ne: „truditi ću se – tzv. Račanov infinitiv) i dalje ispravno pisati. Hvala na strpljenju (a ne: hvala „za“ strpljenje).
Verbalno izražavanje političara, pak, podliježe analizi radi mogućeg unapređenja kulture govora i možebitne poštede zdravlja nacije. Teško je očekivati da se oni sami sa sobom suoče. Stoga, korak po korak, moramo ih stalno upozoravati da nismo ravnodušni na njihove „nestašluke“. Najprije sam zapazio da je Jadranka Kosor često izgovarala: „moja vlada“ ovo, „moja vlada ono“. Ovih dana taj refren stalno ponavlja Zoran Milanović. Što to znači? Više od onoga što bismo htjeli vjerovati. Manje od onoga što političari o tome misle. Oni smatraju da je to normalno. Svaki ministar kaže: „moje ministarstvo“, oni uče od premijera a vidim da ih slijede i niže rangirani dužnosnici. Tako jučer u razgovoru za TV Barbara Dorić predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike veli: „ja sam tijelo za realizaciju istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u RH.“ Nevjerojatno. Dakle, ona je bradom i glavom agencija, a agencija nije tijelo! Blago zaposlenicima te agencije…
No, ništa čudno. Navika da se privatizira vlada, da ju Milanović smatra svojom prćijom, da, recimo, Hajdaš Dončić svoje Ministarstvo prometa poistovećuje sa samim sobom, oslobađa ga svake odgovornosti da podnese ostavku nakon obećanja: „ako odustanemo od monetizacije autoceste, dajem ostavku, bez konferencije za novinare, bez bilo kakve pompe, jednostavno ću dati ostavku, u tišini.“ Iako predsjednik Vlade RH ima na raspolaganju više formulacija, prije svih: Vlada RH, zatim koalicijska vlada, aktualna vlada, ova vlada, on – vjerojatno – spontano, nesvjesno, kaže: „moja vlada.“ Ali, upravo je u tomu problem! Jer, riječ je o velikom dijelu svijesti koji se, kako rekoše stari analitičari ljudske duše, nalazi u „podrumu podsvijesti“ iliti u nesvjesnomu. Političari, dajte se već jednom spustite u taj mrak, osvjetlite ga i osvjestite se te spoznajte tko ste i koja vam je uloga – na dobrobit svih nas.
Tekst: Ante Šarac