Pojam vukovi u duvanjskom govoru označava tradicijsku stečevinu, odnosno skupinu mesojeda pri konzumaciji svoga običajnoga prava i pripadajućih mu gastronomskih blagodati, ali to nikako nije čopor šumskih zvijeri, kako bi netko sa strane mogao pomisliti (vukovi u smislu čopora opasnih životinja po duvanjski se kaže vuci, a vuci kao imperativ glagola vući kaže se poteži, itd.).
Vukovi su old school običaj do kojega još uvijek drže pravi gentlemani na duvanjskoj visoravni. Riječ je o događaju u kojemu prijatelji, susjedi i druga muška ekipa koja nije pozvana u svatove ostaje kod mladoženjine kuće, te po odlasku svatova, u nekoj priručnoj garaži, podrumu ili ljetnoj kuhinji energično pristupa konzumaciji janjetine, pite, pršuta, rakije, vina i pive. Dok se čeka, smioniji i iskusniji vukovi zavijaju i podsjećaju svatove da im je vrijeme ići.
Pravi Duvnjak 40+ izbjegava svatove (ako ide, to je zato što je žena navalila), ali ne propušta vukove. Dok ga u svatovima stegne kravata i znoji se ispod bijele košulje, u vukovima on je posve opušten i raspoložen. Tu može doći u papučama i potkošulji, pa ko čovik pojist, popit i zapivat. U vukovima je Duvnjak među svojima i svoj na svome. Uz to, vukovi su oaza najboljega humora na svijetu (duvanjskog humora).
Pretpostavljamo da je uzrok odbijanja ženidbe kod velikoga broja starih momaka u duvanjskim selima upravo to što bi morali ići u (svoje) svatove, pa ne bi mogli doći sami sebi u vukove.
Pojedina sela su pod utjecajem globalističkih tendencija zapostavila ovaj običaj, ali uglednija sela, recimo Kongora, pažljivo njeguju ovu tradiciju, pa čak ju i obogaćuju uvodeći nove sadržaje u gastro-ponudu.
Predlažemo da se vukovi kao tradicijska i nematerijalna baština (ali s potrebnim znatnim materijalnim resursima u obliku ića i pića) stave pod zaštitu UNESCO-a.
Tekst: T.M. (2016.)
Foto: crvenice.com