DUVANJSKA PREZIMENA: Smiljanići

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Danas na duvanjskom području Smiljanići žive u Sarajlijama (5 obitelji, 34 člana) i u Tomislavgradu (2, 10).

Prezime Smiljanić kod bosanskohercegovačkih Hrvata katolika potvrđeno je u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine: u gradu Sarajevu 7-člana obitelj Jure Smiljanića (Georgius Smiglianich) i u Rujevici pokraj Kotor Varoši 6-člana obitelj Jakova Smiljanića (Jacobus Smiglianovich).

Međutim, kad je riječ o ovome prezimenu, onda se nekako ne može zaobići poznata uskočka obitelj Smiljanića, koja je starinom s Udbine, važnog vojnog i upravnog središta u Krbavi. Obitelj su sačinjavali otac Petar, sinovi Ilija, Filip, Ivan, Mate i kći Anka. U Ravne kotare spustili su se 1647. godine, iako je Petar i dalje prijateljevao i dopisivao se s Mustajbegom, zapovjednikom ličkim i udbinskim. Petar se Smiljanić uključuje u postrojbe mletačke vojske i proslavlja se u bitkama protiv Turaka pokraj Svetog Filipa i Jakova, Dračevca, Babina Duba, Zemunika, Novigrada, Nadina, Vrane, mosta Nečeven na Krki, pa preko Ostrovice i Zvonigrada do Piramatovaca i Bribira. Petar je predvodio i nekoliko uskočkih prodora duboko u tursku Bosnu, primjerice u predjelu oko rijeke Unca, a na jednom od tih pohoda i poginuo je pod Ribnikom 1648. godine.

Naslijedio ga je sin Ilija, kojemu je generalni providur Foscolo odredio mjesečnu plaću od 4 dukata. Od bitaka u kojima je sudjelovao taj istinski vitez izdvajaju se: žestoki okršaj pokraj Karina u kojem je poginulo 160 Turaka, 36 ih je zarobljeno, zaplijenjeno je 250 konja, 100 pušaka, 100 sablji i 400 kopalja; na Zrmanji Ilija Smiljanić je dočekao bihaćkog zapovjednika Idrisa i posjekao mu 100 Turaka; u napadu s 500 uskoka na Bilaj zapaljena su dva sela, ubijeno 40 Turaka, zaplijenjeno 15 tisuća ovaca, tisuću volova i 300 konja; 1652. godine ilija Smiljanić prodire sve do Livna. Poginuo je kao i svi veliki junaci, iznenada i mlad, 5. rujna 1654. godine pokraj sela Ondića između Gračaca i Udbine. Iliju nasljeđuje brat Filip, ali i on životni i ratnički put okončava u 26. godini. Rod Smiljanića nastavlja Smoljan Mihaljević sin Petrove kćeri Anke, koji nakon pogibije ujaka Filipa uzima prezime Smiljanić. Bio je jedan od rijetkih Smiljanića koji je umro prirodnom smrću, doduše iscrpljen i teško bolestan, 1686. godine. Njegov brat Marko umire 1693. godine bez potomaka. Smoljanov sin Lazar postaje serdar 1709. godine.

Posljednji je Smiljanić, serdar Ivan (1759-1832), koji je oporukom svu imovinu ostavio svom narodu i redovnicima trapistima.

Hercegovački Smiljanići, u koje ubrajamo i duvanjske, nastali su od roda Spuževića iz Krivodola pokraj Mostara. Biskup fra Pavo Dragićević je 1741/42. godine zabilježio Il-članu obitelj Ilije Spuževića (Elias Spuxevich).

Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović ostavlja u svom popisu spomen na 15-članu obitelj Ivana Smiljanića nekoć Spuževića. Doduše, u originaluje zapisano Joannes Smoglianiovich, što se čita kao Ivan Smoljanović.

Međutim, Nikola je Mandić studiozno proučio maticu župe Kreševo i naveo niz od njegovih osam potomaka: sin Grgo rođen oko 1740. godine, unuk Jakov (1775.), praunuk Stipan (1809.), prapraunuci Jakov (1832.), Luka prvi (1837.), Andrija (1839.), Luka drugi (1842.) i Jure (1845.) itd. Svi oni imaju pokraj imena u maticama upisano prezime Smiljanić.

Od Spuževića su, da spomenemo i to, osim Smiljanića, nastali još Marijanovići, Vidačci, Pušići, Barići u Blizancima pokraj Ljubuško i Vilenice u Imotskoj krajini.

Smiljaniće u maticama stare župe Seonice prvi put susrećemo 29. veljače 1895. godine, kad je upisano rođenje Matije kćeri Ivana Krištića i majke Anđe rođene Smiljanić iz Sarajlija.

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.

Odgovori