Dragi moji štioci, zla vrimena natirala ždrala, kako zapisa pra Andrija Kačić, u kućni pritvor, ili kako kažu oni koji su nam to odredili, u samoizolaciju. Već danima ne viđam ni rodijaka Iku, ni kuma Matu. Doduše, čujem se s njima povremeno priko mobitela, kao i još s nekim rodijacim i prijateljim, pa mi prije dan prođe. Iako mi službeno nije zabranjeno, ne bi ja zbog svoji godina tribo izlazit iz kuće, ali ja opet, u strahu Božijem, odem donit iz prodavnice sebi i svojoj Barici kruv, mliko, meso, novine i ostalo što mi ona naredi. Mora se ist, samo ne znam kako ćemo se za ranu snalazit ako nam svima Đavlinović zabrani izlazit iz kuće. Oće on svašta; nije kosovcu virovat ni kad ti dobro čini.
Unučad čujem i viđam, iako sam tek pet kilometara udaljen od nji, samo priko one male aber kutije sa slikom; i to je sve. Svaki put kad razgovaramo, petogodišnja Eva me pita: „Dide, kad ćemo opet ić u Borčane?“ Dite misli da samo ja o tome odlučivam. O tome se više pita Coronastožera nego mene.
Ja i moja Barica, ko dva ćuka, sad svako u svojoj radnoj sobi, sad u dnevnom boravku, najčešće šutimo, pričamo jedino kad molimo i kad se dogovaramo šta ćemo za ručak, ili čitamo svak svoju knjigu. Pogledamo na televizoru i podikoji dokumentarac, ali i neke reprize veći rvacki sportski događaja. Često gledamo i misu priko televizora. Vala Bogu, sad ih ima za probrat. Međutim, nijedno se ne slažemo, kao i neki pratri i biskupi, s tim da se mise služe u praznim crkvama. Ako zastupnici u Saboru smiju sidit malo odmaknuti jedan od drugog, smiju i misari u crkvi. Zato ne osuđujem nimalo ono što je ovi uskrsni dana radio, u predgrađu Splita, svećenik don Jozo, nego osuđujem nasilno ponašanje (tila je bez odobrenja slikat crkvu i ljude u njoj iznutra) novinarke rišćanskog imena, koja radi za jedan orijunaški portal. Kako je smila pokušat nazor uć u našu crkvu? Da naši didovi i pradidovi nisu znali stoljećima branit od nepretelja naše crkve, danas bi sve bile pritvorene, kao mnoge po Bosni, u muslemanske bogomolje.
Ali, od ovog što je se mnogim našim crkvama, i ne samo crkvama, dogodilo u Zagrebu i oko njega 22. ožujka 2020. nemoguće se je bilo obraniti. Jaki zemljotres je neke crkve vele, a neke manje,oštetio u starom, u Novom nijednu, dilu Zagreba. Čak je se i dio jednog zvonika, a ne tornja kako čak i neki svećenici govore, na Katedrali srušio i križem s njega, od tonu i pol, umalo nam Kardinala usmrtio; Bog mu duši oprostio!
Žao mi je svačije srušene ili oštećene kuće, svačijeg dimnjaka, cigle, zida, svačije pukotine na zidu koju je zemljotres napravio, ali najžalije mi je naši crkava. Zar su tolike i toliko morale bit razrušene? Pitam i našeg dragog Boga: zar su baš one tribale bit toliko oštećene, i to baš prid Uskrs? Bože, zar za svoje grije nismo dovoljno kažnjeni sa zdravstvenim,coronavirusom, i s političkim, euronvirusom, pa nas je i zemljotres, kakav je bio prije 140 godina u Zagrebu, opet tribo zadesit?
Zašto nam se sve ovo skupa događa, da se iščitati iz mog teksta u prošlim Ognjišćim, a sada me vele zanima jesu li te naše i svitske pošasti s Božije ili đavlije strane? Ja mislim da nisu s Božije. Jer, ovo što nam se događa je napastovanje a ne kušanje. Bog nas kuša a sotona napastuje. Zato često govorim da je davno bilo vrime da se iz Očenaša izbace, kako kažu bibličari, krivo privedene riči „i ne uvedi nas u napast“ i ispišu pravilno privedene riči „i ne dopusti nikome da nas uvede u napast“. To su mnogi dilovi naše Katoličke crkve po svitu davno napravili. Šta naši biskupi čekaju?
Narod još kaže, kad se ovako nešto događa: „Bog pripušćo đavlu“, a ja kažem da nije tako, nego smo se mi oteli Bogu i prišli na šejtanovu stranu. Šta se onda čudima što nam popodne tikve pucaju od glavu kad smo ih s belzebubom do podne sadili.
Ali, da bi još bolje odgovorio na gore postavljeno pitanje, s čije su nam strane došle ove velike pošasti?, poslužit ću se dragom mi knjigom, Sudbina istine, našeg učenog i umnog pratra, Ljudevita Rupčića. Od 30. do 37. stranice spomenute knjige davno sam, prigodom čitanja, označio ove njegove misli, štioci moji:
–Bog ne kažnjava zlo, nego ono samo sebe. Gubitak Boga je jedina i odveć strašna kazna.
Zapitajmo se, poštovani štioci moji, tiču li se nas ove Ljudevitove riči. Dalje kaže pra Ljudevit.
–Čovjek dovede sebe dotle, da Bogu ne preostaje drugo sredstvo da ga urazumi i izgradi osim patnje.
Je li ova Ljudevitova procjena ista kao i ona narodna da je Bog nešto pripušćo đavlu? Ne skidajmo sa sebe odgovornost, čitatelji moji. Bog nam je stvorio slobodnu volju. Nije nam On kriv ako to zloupotrebljavamo. Pra Ljudevit nam savituje:
-Ne treba u nevolji ispitivati jesam li ili nisam kriv za nevoljukoja me je snašla, nego se potruditi prepoznati ljubav koja kroza nju dolazi.
Ta Ljubav je vezivno tkivo između nas i trojedinog Boga, štioci moji. Zato je pra Ljudevit u pravu i kad kaže:
-Život ima smisla u „besmislu“ ljudskog ponašanja, jer Bog ima posljednju riječ. Kad nam Bog zatvara vrata, otvara prozor. On nas prati s ljubavlju na svim stazama i stranputicama života.
Čemu onda strah od virusa i zemljotresa, prijatelji moji. Iskoristimo posebnu priliku za još bolji kontakt s Bogom u Gospi posvećenom svibnju misecu. Ona je najveći čovik, Isusa ne računamo, u povisti čovičanstva koji je odo po zemlji, pomolimo joj se. I nje se o nama pita jer je rodila Božijeg sina. Kaže naš veleumni Ljudevit:
–Molitvom se mogu spriječiti ne samo ratovi i druga zla nego i katastrofe u mrtvoj i živoj prirodi.
Dokaza za ovu Rupčićevu tvrdnju imamo bezbroj u povisti ljudskog roda. Zato, čitatelji moji, povirujmo pra Ljudevitu i ne libimo se nimalo virovat u moć Svemoćnog.
Zagreb, 15. travnja 2020. B a r i š a
Foto: HRT – Radio Rijeka