Pročulo se po Mandinu Selu da će se, ako Bog dadne i bude dosta para, uskoro provesti vodovod ispod ljubuških sela, pa tako i u najljepšemu od njih, a čula sam od svoga korijenja kako pod Duvanjskim poljem ima puno zdrave vode, samo je treba dovesti kroz cijevi do mandoseljskih kuća. Od plodne zemlje i čiste vode sam i ja ovako lijepa postala, pa je vrijeme da i moji Duvnjaci prestanu kopati čatrnje i bunare iz kojih su desetljećima vadili vodu u sićevima.
Glavno crpilište, kako se priča, trebalo bi biti na Trnovačama, livadama između našega dijela sela i Dilavera na donjoj strani prometnice prema Tomislavgradu. Vele ljudi da ima puno vode, čak i za susjedna sela, jedino me brine hoće li je stvarno biti dosta ako u Kongori počnu prati cestu kroz selo, budući da je tamošnji asfalt onečišćen, pa je umjesto sive dobio nekakvu smeđu boju. Nisam zbog svoje prirode nikada bila u Kongori, samo čujem što se govori, a i vidim šarena vozila koja se nedjeljom vraćaju s mise, pa pretpostavljam da neće biti jednostavno, no to je sasvim druga priča.
Čatrnje i bunari ostat će vjerojatno još destljećima, za svaki slučaj, puni vode, budući da je naš narod naučio kako uvijek valja imati rezervnu varijantu, čak i za državu, a kamoli ne za vodovod, pa će sigurno i ubuduće skupljati kišnicu, a Živko Miškov će još godinama popravljati pumpe u dubokim bunarima – valja zalijevati cvijeće, krumpire i podvornice.
U Mandinu Selu, na njegovom istočnom kraju, nalazi se vrelo Jurnjovača, uvijek puno vode, koje su ranije Džankušići i Reze koristili paralalelno uz kućne bunare, a na drugome kraju sela, nedaleko od Stojkine kuće iskopan je Šarčev bunar, o kojemu djeca pričaju da mu nema dna, pa se po savjetima roditelja nikada ne naginju nad njega. Moji Joskanovići imali su svoj bunar iznad stare, zajedničke kuće, kasnije Stipinih dvora u kojima sada živi baba Baćkuša, moja jedina susjeda. Prvu čatrnju u komšiluku napravio je Baja ispod svoje kuće, kasnije je isto uradio Mijo na mjestu sadašnje garaže, a onda su i svi ostali počeli provoditi cijevi kroz kuće, pa je svakoj obitelji bio potreban duboki, betonski spremnik za kišnicu.
Šoljušinu čatrnju, iskopanu u tvrdoj litici iznad njihove stare kuće, napravili su pokojni Ćokan i njegov marljivi sin Blago, Marinko im je donosio pivo, a Vinko se je po običaju kad se radi izgubio negdje u Europi. Njih dvojica danonoćno su postavljali ćikete, sklanjali kamenje i utvrđivali šalunge, malo im je pomagao i Spržo, ali glavni posao su ćaća i sin iznijeli sami na svojim leđima, a da nijednoga žulja nisu dobili. Ćokan je Blagi tom prilikom objasnio kako se pronalaze žile u kamenu, te da nema smisla slamati leđa kad ima boljih metoda za razbijanje litica.
Jozo Kalčin, zvani Kalčić, svoju novu kuću napravio je sredinom sedamdesetih godina, a iznad nje iskopao je čatrnju duboku šest i široku pet puta pet metara. Cijelu ju je upakirao armiranim betonom, tako da joj ni potres, ni poplava ne mogu naštetiti. Godinama je Kalčićeva čatrnja bila puna vode, i za piće, i za iće, i za kupanje, ali je Jozo prije stalnoga povratka u Mandino Selo napravio alternativnu i kvalitetniju vodoopskrbu, pa je njihova čatrnja islužila i skupa s Jozom trebala otići u mirovinu.
No, Jozo je pravio račun bez krčmara, odnosno planirao je ostaviti čatrnju i eventualno je zatrpati i prekriti slojem zemlje, no kad je njegova žena Ruža, obožavateljica svakojakoga cvijeća i drugih biljaka, čula za mužev plan, objasnila mu je:
„Lipi i dragi moj Jozo, ako betonsku ploču samo prikriješ zemljom neće mi se cviće primit, osušit će se čak i kamilica, a kamoli ne moji mili karanfili. Moramo razvalit čatrnju i stavit debeli sloj zemlje iznad svega, inače ništa od cvića.“
Oni koji poznaju Kalčića znaju da on svojoj ženi svaku želju iz očiju čita, a kamoli da ne čuje što mu ona kaže, pa je – bijaše vruće ljeto oko Gospojine – on sazvao svoga brata Miru i stričeviće Tomislava i Marinka da mu pomognu ispuniti ženinu želju.
Skupilo se tog ljetnog popodneva izabrano društvo sastavljeno od više navedenih Joskanovića muškaraca. No, jedini Jozo, već malo onemoćao, donio je kramp, lopatu i poveći malj, i sam samcat počeo lupati po debeloj ploči, ali mu je znoj uskoro oblio lice, a živac u leđima se gadno ukočio, našto je, iako je planirao prije večere čak i zemlju, najljepšu crnicu, dovesti i poravnati, morao popustiti i sjesti u hlad.
Njegov brat Miro – ljudina od metar i deveset, težak sto kila i još koju deku, po zanimanju vojni policajac koji se bavi svakakvim sportovima, ponosan na elastične mišiće stare pedeset i nešto godina – stigao je na lice mjesta u novim, šarenim patikama, obučen u kratke trkačke hlače i znojan od vožnje biciklom – išao je poslije ručka nabijati kondiciju okolo Duvanjskog polja kad je začuo Jozin glasni poziv u pomoć. Miro je svome bratu rekao:
„Ako triba otrčat ću još jedan krug do Kongore i nazad, i donit ću sve što ti triba, ali za razbijanje betona ja nisam rođen.“
Utom je izbio Tomislav Mijin naoružan cigaretom i bocom hladnoga piva, po zanimanju konobaš koji pravi dobru krumpiraču – tako on veli, a priprema je u stvarnosti njegova žena Ivanka, samo nemojte nikomu reći jer će mu propasti reklamna kampanja na kojoj je zasnovao naredni petogodišnji plan razvoja, u kojemu pak njegovo ime igra središnju ulogu – a on je svome stričeviću ovako prozborio:
„Ako triba je ću ti napravit kruh ispod sača, obisit ću ti i kakvu sliku u čatrnju, da je niko ne vidi, ali za razbijanje betona ja nisam rođen.“
Dok je Jozo ležao nemoćan u hladu i gledao u tužne Ružine oči, a Miro i Tomislav počeli razgovor o izletu na Blidinje jezero, iz pravca Markovića kuća stigao je do njih Ćokanov najmlađi sin Marinko, po zanimanju klima-tehničar i pjesnik, koji u slobodno vrijeme rastavlja i sastavlja sve što mu dođe pod prste, no ni on nije mogao utješiti Jozu dok mu je u stihu odgovarao:
„Daj ti meni šarafa i ulja,
ja ne volim kad boli i žulja.
Al‘ od krampa il’ od teškog malja,
bolit će me. To ništa ne valja.“
Jozo je, unatoč bolu u leđima, spoznavši da od pomoći spomenute trojice nema velike koristi, pokušao ponovo ustati, uspravio se naslanjajući se laktom na kramp, nadajući se da će se barem on smilovati i sam od sebe prolupati po betonu, ali jedno su želje, a drugo je stvarnost, pa je Kalčić opet zasjeo u hladovinu.
Njegova žena je nakon kratkog razmišljanja, ozarenoga lica poput vile s Tušnice, iznenada povikala:
„Zovite Blagu Ćokanova da razbije čatrnju!“
Njihova unuka, Tomislavina kći čijeg imena se ne mogu sjetiti, bez odgađanja je zasjela na romobil i punom brzinom zaprašila prema Ćokanovoj Granici, gdje su na terasi Blago i Džankušića mlade pili kavu. Blago je ženama servirao kolače i onda se, suvereno i sigurna koraka, zaputio u pomoć svome starome stričeviću. Zatekao je Jozu u nepromijenjenom položaju, a Marinka, Tomislava i Miru pored dvije prazne gajbe Ožujskoga piva, odmahnuo rukom i upitao Ružu:
„Oćemo li ostavit ove betonske zidove sa strane, ili ćemo i njih skupa s pločom smrvit?“
„Ako ti nije teško kad budeš gotov s pločom razbij i zidove, metar u dubinu je dovoljno za moje karanfile“, odgovorila mu je žena koja je već u rukama držala vrećice sa sjemenom cvijeća.
Marinko, Tomislav i Miro važno su odmahivali glavama, dok je Blago Jozi, već malo opuštenome od bola u leđima, objašnjavao:
„Moraš betonu najprije nać žilu, isto ko što je pokojni Ćokan radio s liticama kad smo postavljali ćikete za našu čatrnju. Ako si našo žilu udariš samo jednom krampom, pa onda maljem i to je to. Vidićeš.“
Jozo je potvrdio da je žila jako važna, ali je i on sumnjičavo odmahnuo glavom napominjući:
„E moj Blagoja, ja sam ovde stavio tri tone debele žice, sve same desetke, jedna grli drugu, a u beton sam zamišo pola pjeska, pola cimente. Slomio sam se, a ne znam šta ću ako Ruži ne ispunim želju.“
„Sidi i gledaj!“ – poručio mu je mlađani stričević mirnim glasom, prije nego je zamišljeno počeo obilaziti čatrnju analizirajući njene slabe strane i pazeći pritom da ne zgazi nekoliko žbunova kamilice, koje je oprezno iščupao i dao ih Tomislavinoj kćerki u ruke, govoreći djetetu:
„Odnesi ovo baki, nek napravi didu obloge od kamilice, to će mu pomoć da se oporavi. Bit će opet ko nov.“
A onda je počelo čudo neviđeno – najprije bi se začuo oštri fijuk krampa, potom jecanje betona pogođenoga u žilu, nekoliko sekunda kasnije tupi udarac malja, pa potom zvuk urušavanja čatrnjine ploče. U roku od pola sata sve je bilo gotovo, čak je i dobrih pola metra debelo dno čatrnje Blago probušio na desetak mjesta, da voda ima kuda otjecati kad Ruža bude zalijevala karanfile.
Miro, Tomislav i Marinko nisu ništa ni primjetili, samo su zinuli kad su s ljuljačke prošli po novu gajbu piva u Tominu konobu, Jozo je u međuvremenu zalegao na kauč, a Ruža mu je stavljala obloge od kamilice, pazeći da ne budu ni prevruće ni prehladne. Kad je Blago počistio i zadnji komadić betona i razbacao zemlju crnicu koju je Pere Mirkin ukrao s puničine njive, rekla mu je:
„Čim Jozo malo dođe sebi nastavit ću večeru, pečenje, zaslužio si.“
„Nemam ja vrimena za pečenje Ruže, Džankušića mlade me čekaju na terasi. Ako je ostalo imalo rašćike od ručka, daj mi pa ću malo prizalogajit, a pečenje nek pojidu Tomislav, Marinko i Miro. Jozi ne daji ništa osim kamilice.“
Skromni Blago pokusao je dva tanjura raštike, popio sok od jabuke i dobro raspoložen zaputio se ubrzanim korakom do njihove kuće na Granici. Mlade su ga oduševeljeno dočekale, ali to je sasvim druga priča.
Za kraj samo mala napomena – ovo Blago nikada nikomu ne bi ispričao, on se ne voli hvaliti, ali ja, Joskanovića murva, nisam mogla ništa prešutjeti. Ako netko pak pomisli da priča nije istinita, neka slobodno navrati do Kalčićeve kuće i nek se zagleda u vrt s njene sjeverne strane prije nego što upita Ružu je li tu ranije bila čatrnja od armiranoga betona i je li je Blago Ćokanov razbijao krampom i maljem prije nego je pojeo dva puna tanjura raštike.
Blago Vukadin (2015.)