Prezime Marković ima 10 074 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 10. hrvatsko prezime.
Najviše ih je: u Zagrebu (746 obitelji, 1739 duša), Osijeku (126, 286), Splitu (111, 275), Rijeci (115, 264), Puli (65, 150), Karlovcu (56, 138), Otočcu (46, 111), Slavonskom Brodu (40, 102), Ogulinu (42, 98), Sesvetama (34, 95).
Prezime je izvedeno od imena Marko, koje u hrvatskom jeziku ima dvjestotinjak izvedenica (grčki Marcos, latinski Marcus).
Ime se širilo štovanjem Svetog Marka, evanđelista, pratitelja Svetog Petra i Pavla s kršćanskim ikonografskim simbolom-lavom; napisao je drugo, najkraće i najstarije evanđelje, u kojem je naglasak na opisima iz Isusova života; bio je i biskup Aleksandrije, gdje i umro mučeničkom smrću; nebeski je zaštitnik Venecije, u koju su prema legendi iz 9. stoljeća preneseni njegovi zemni ostaci.
Postanje imena Marko tumači se na više načina: dio autora ga izvode od imena rimskog boga rata Marsa, po kojem je i treći mjesec u godini dobio ime Martius mensis (Marsov mjesec), a djeca rođena u martu dobivala su ime Marcus, onaj koji je rođen u martu; prema M. Šimundiću latinsko marcus znači mlat, čekić;[41] B. Klaić navodi i tumačenje da je u osnovi imena Marko indoeuropski korijen mar-, koji znači lomiti, kršiti, prebiti.[42]
U istarskoj općini Vižinadi je naselje Markovići (40 stanovnika 2001. godine, od toga je šest Markovića obitelji sa 17 duša), a na prostoru Grada Ogulina je Marković Selo s 58 stanovnika, od toga je Markovića 18 obitelji sa 48 duša.
U Bosni su tri naselja s nazivom Markovići: pokraj Goražda, Kiseljaka i Šekovića te Marković Polje pokraj Brčkog.
Slična su jezičnog postanja i prezimena: Marko, Markov, Markovac, Markovec, Markovčić, Markovina, Markić.
U susjednoj Cetinskoj krajini Markovići su starinom s duvanjskog područja (danas općina Tomislavgrad), odakle su ujesen 1687. godine doselili, vjerojatno s Vučkovićima. Smjestili su se ispod sinjske tvrdjave i u Radošiću. Od njih su s vremenom nastali brojni rodovi: Jajčanin, Marković-Šilan, Marković-Zaprdica, u Bajagiću Marković-Vrca i Marković-Šimleša, zatim Marković-Ćoso, Marković-Dedić, Marković-Mravak, Marković-Murat, Marković-Gašpar, Marković-Rebrina, Marković-Veraja, Marković-Kusić.
Prvi podatak kojim se može potkrijepiti duvanjsko podrijetlo odnosi se na fra Antu Markovića „iz Duvna“, koji je od 1732. do 1735. godine obavljao dužnost provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, od koje su se baš u vrijeme njegova vođenja te velike franjevačke redodržave, što se prostirala od Budima do Carigrada, odvojili dalmatinski franjevci (danas Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu). Ako se provincijalom moglo postati tek sa četrdesetak godina života, onda je fra Ante Marković rođen oko 1690. godine.[43]
Dok je taj franjevac obavljao dužnost provincijala Bosne Srebrene, njegovo je rodno Mandino Selo u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji posjetio makarski biskup Stipan Blašković, koji „odsjede u kući Lovre Ivića, a na putu se navratio u kuću Markovića“.[44]
Biskup Blašković je bio gostom obitelji Mate Markovića, vjerojatno fra Antinog oca ili brata, koju je u svom popisu zabilježio 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević kao 22-članu obiteljsku zadrugu; tada su u Podgaju pokraj Duvna živjele tri obitelji s prezimenom Marković: Jurina i Ivanova s po 15, te Petrova sa sedam ukućana; u Lipi je pak prebivalo petočlano domaćinstvo Mate Markovića.[45]
Popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zatekao je u Mandinu Selu tri Markovića obitelji: Gašparovu s 22, Martinovu s 13 i Stipanovu s 12 ukućana; u Stipanićima je 16-članu obitelj Ivana Markovića; u Podgaju je živjelo 26-člano domaćinstvo Nikole Mrakovića; u Roškom su Polju zatečene četiri Markovića obitelji: Jakovljeva s 13, Nikolina s 11, Franina i Križanova s po sedam duša; u Rakitnu, koje je tada pripadalo staroj župi Duvno sa sjedištem u Seonici, dvije su Markovića kuće: Antina s 14 i Ilijina sa sedam ukućana, vjerojatno doseljenih iz Mandina Sela.[46]
Dakle 1768. godine na duvanjskom području je živjelo 11 obitelji i 148 Duvnjaka koji su se prezivali Marković. Danas pripadnici tog roda žive u Mandinu Selu (šest obitelji, 28 članova), u Srđanima (2, 7), u Vedašiću (2, 12), Tomislavgradu (7, 30) i Šujici (4, 19).[47]
U osam naselja Cetinske krajine prema popisu iz 2001. godine živi 68 Markovića obitelji s 260 duša, a najviše ih je: u Čitluku pokraj Sinja (devet obitelji, 53 duše), Otoku na Cetini (20, 78), Sinju (17, 50) itd.
Jedan od starijih spomena prezimena sačuvan je u zapisniku kancelarije Dubrovačke Republike, u kojem je zabilježeno da je 27. lipnja 1411. godine Božidar Marković iz Prače pokraj Pala (Bosna), gdje se nalazilo i trgovište za prodaju roblja, prodao za 29 perpera Tonku Butiniću iz Dubrovnika robinju Radosavu Bugunović.[48]
Brojne Markovića obitelji zabilježene su 1459. godine u Konavlima: u Čilipima pet Markovića obitelji: Đurova, Ivanova, Nikolina, Martinova i Petrova; u Gabrilima obitelj Marka Markovića; u Kuni Konavoskoj obitelj Đura Markovića; u Paljem Brdu obitelj Andrije Markovića; u Zastolju obitelj Nikole Markovića; u Pridvorju obitelj Nikole Markovića.[49]
U jednom upisu iz 1641. godine u Dubrovniku se spominje dvogodišnji Dominik, sin Luke Markovića; godine 1696. Matija Marković „iz Bosne“ kum je Mariji, kćeri izvjesnog Mije Matina također „iz Bosne“.
U matici vjenčanih župe Dubrovnik zabilježena je 1773. godine udaja Jelene, kćeri Ilije Markovića iz Popova za Ivana Vitu Kristića; u matici umrlih te župe upisana je 1785. godine smrt Luke, sina Mije Markovića iz Popova;[50]
U Dubrovnik doseljavaju iz Hercegovine i Markovići pravoslavne vjere: u maticama pravoslavne parohije Dubrovnik upisano je jedno krštenje 1823. godine a vjenčanje je zabilježeno 1815. godine.[51]
Popis iz 2001. godine zatekao je u 23 naselja dubrovačkog područja 32 Markovića obitelji sa 188 duša, a najviše ih je u Dubrovniku (28 obitelji, 77 duša), Novoj Mokošici (11, 31), Rožatu (3, 10), Grudi (3, 9), Prožuri na Mljetu (4, 9) itd.
Na šibensko-trogirskom području Markovići se spominju:
– u 14. stoljeću jedan se ogranak plemića Šubića naziva Markovići;
– godine 1485. u Prodolju pokraj Šibenika obitelj Marković rečena Turčin; godine 1581. u Šibeniku „Marchouich alias Huarrogna Margarita f. Vucoy“; – godine 1581. prezime Marković u Velimu pokraj Stankovaca;
– godine 1579. prezime u Utorama (pet Markovića obitelji: Jakovljeva, Lukina, Martinova, Ostojina i Vukdragova;
– godine 1630. u Trolokvama poviše Trogira obitelj Pave Markovića; – godine 1682. spominje se Šime Marković rečeni Čopčev „od Zlarina“.[52]
Među franjevcima iz samostana Visovac na Krki koji su 29. kolovoza 1677. godine potpisali ispravu o granicama samostanskih župa na temelju svjedočenja pedeset starijih ljudi nalazio se i fra Antun Marković.[53]
Popis iz 2001. godine zatekao je u 14 naselja šibensko-trogirskog područja 32 Markovića obitelji sa 77 duša. a najviše ih je: u Šibeniku (16 obitelji, 42 duše), Trogiru (3, 8), Marini (1, 4), Rogoznici (2, 3) itd.
Na susjednom kninskom području Markovići su 2001. godine nazočni u pet mjesta sa 25 obitelji i 113 duša): u Kninu (15 obitelji, 68 duša), Kovačiću (6, 22), Kistanju (2, 16), Kninskom Polju (1, 2), Biskupiji (1, 5).
U Splitu je 5. svibnja 1566. godine zabilježen Luka Marković u ulozi posvjedočitelja identiteta osoba koje su dale izjave u vezi s nedemokratski odabranim zastupnicima splitskih pučana pred vlastima Mletačke Republike.[54]
Što se pak tiče šireg splitskog područja, dakako bez Cetinske krajine, Markovići, različita krvnog i mjesnog podrijetla, prema popisu iz 2001. godine prebivaju u 22 mjesta tog kraja sa 182 obitelji i 539 duša, a najviše ih je: u Splitu (111 obitelji, 275 duša), Tugarima (16, 64), Kučinama pokraj Solina (17, 57), Kaštelima (11, 33), Solinu (7, 24), Hvaru (5, 17), Mravincima pokraj Solina (3, 13), Postirama na Braču (4, 11), itd.
U pismenom izjašnjavanju morlačkih glavara koliko su vojnika izgubili u boju s Turcima pod Ribnikom harambaša Miloš Marković je 17. srpnja 1648. godine u Zadru izjavio: uskoci iz Brguda, naseljeni pokraj Nina, od 55 ljudi izgubili su pet.[55]
Harambaša Ivan Marković, koji je pri posljednjoj turskoj provali junački obranio kulu u Dračevcu pokraj Zadra, postavljen je od općeg providura Antonija Zena za čuvara i branitelja te kule, a za nagradu mu je određena jedna mjera beškota mjesečno.[56]
Providur L. Dona nakon što je povukao nalog Nikoli Miceliu šalje u Sarajevo 15. veljače 1683. godine Nikolicu Markovića iz Zadra.[57]
U 12 naselja zadarskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 47 Markovića sa 134 duše, a najviše ih je: u Zadru ((29 obitelji, 76 duša), Nadinu (3, 11), Bukoviću (2, 10), Benkovačkom Selu (2, 9) itd.
Na Makarskom primorju Markovići se spominju: u matici umrlih župe Makarska upisana je 10. kolovoza 1685. godine smrt Grge Markovića, a 6. siječnja 1686. godine Šimuna Markovića;[58] u popisu iz 1695. godine u Makarskoj je zabilježena tročlana obitelj vojnika Jure Markovića zvanog Barbižon.[59]
U osam naselja Makarsko-neretvanskog područja prema popisu iz 2001. godine živi 21 Markovića obitelj sa 60 duša, a najviše ih je: u Makarskoj (8, 19), Opuzenu (3, 14) itd.
Kad se ispod pojedinačnih podataka o Markovićima u Dalmaciji podvuče crta, onda se dobiva zbirni podatak o pripadnicima tog roda u tom dijelu Hrvatske: u 92 dalmatinska mjesta popis iz 2001. godine zatekao je 378 Markovića obitelji s 1326 duša.
Što se tiče ogulinskog područja, na prostoru Grada Ogulina nalazi se naselje Marković Selo s 58 stanovnika, u kojem se prema popisu iz 2001. godine gotovo svi stanovnici prezivaju Marković (18 obitelji, 48 duša).
U tom kraju, gdje je su Markovići vjerojatno nastali u 14. stoljeću, prezime se spominje 1461. godine u ispravi kojom župnik Gomirja Matko Grepčić daruje selo kmeta Broza Markovića samostanu Svetog Mikule na Gvozdi (pavlinski samostan na Kapeli nedaleko od Modruša).
Plemenitaš Anton Marković zabilježen je u Modruškom urbaru iz 1486. godine kao posjednik više kmetovskih gospodarstava. U Modruškom urbaru spominju se i dva kmeta Markovića: Tomaš u Zavrhu pokraj Modruša ima „zemlji dni dvadeset, sinokoše stoga 2, služilo je zlat jedan i pol, a sad je sve pusto“; Luka u Karkaru (selo u Kapeli nedaleko od Bjelolasice) ima „zemlje dni 24 i sinokošu, služilo je zlata 2, taj je Jurka Hodkovića.“
Brojni su Markovići tog područja u vrijeme borbi s Turcima u 16. stoljeću prebjegli u susjednu Sloveniju ili u austrijsko Gradišće, a dio modruških pripadnika tog roda sklonio se i u ogulinsko tvrđavno naselje.
Popis vojnika iz 1699. godine spominje šest vojnika Markovića: u Ogulinu: Ivan, Juraj, Jakov i Marko; u Modrušu Stipan; u Otoku Ivan Marković.[60]
U osam naselja ogulinskog područja prema popisu iz 2001. godine žive 72 Markovićeve obitelji sa 181 dušom, a najviše ih je: u Marković Selu (18 obitelji, 44 duše), Ogulinu (42, 98), Puškarićima (6, 19) itd.
U Lič, mjesto u Gorskom kotaru što je puna dva stoljeća bilo napušteno i prazno, a kojeg je o svom trošku uredio Nikola Zrinski za potrebe kmetskog naselja, godine 1605. naselilo se 49 obitelji iz zapadne Hercegovine, među kojima je bile i dvije s prezimenom Marković: Vukova i Tomina.[61]
Marković je i jedno og najučestalijih prezimena na slavonskim prostorima, kako nekoć tako i sada.
Primjerice u Brodskom Posavlju i gradiškom kraju Markovići su navedeni:
– godine 1698: u Šagovini Cerničkoj obitelj Mate Markovića; u Mašiću Ninkova obitelj; u Poljanama Nikulina; u Trnjanima Andrijina; u Bijeloj Stijeni Grgurova; u Cagama Vugrinova; u Lađevcu dvije obitelji: Tribunova i Blagojeva; u Sikirevcima Franjina obitelj; u Podvinju obitelj Nikole Markovića; – godine 1760. u Zbjegu pokraj Slavonskog Broda tri Markovića kuće s domaćinima: Marko (dva bračna para, 11 duša), Tadija (1, 4), udovica Ana (-, 2); u Klokočeviku dvije kuće s domaćinima (Nikola (4, 16) i Andrija (1, 4); u Sikirevcima pet Markovića kuća s domaćinima: Đuro (1, 3), Mato (3, 14), Luka (2, 11), Martin (3, 21), Franjo (2, 8); u Slavonskom Brodu domaćin obitelji zove se Grgo (1, 4); u Vrbovoj još jedan Grgo (2, 4), u Sičicama dvije kuće s domaćinima: Nikola (5, 12) i Ilija (1, 6); u Šagovini Cerničkoj petočlana obitelj Martina Markovića i u Opatovcu kuća Mije Markovića (6, 29).[62]
Popis iz 2001. godine zabilježio je u 31 naselju Brodsko-posavske županije 128 Markovića obitelji s 368 duša.
I u još nekim dijelovima Slavonije (Osijek, Vukovar, Požega, Virovitica) Markovići su zabilježeni u 17. I 18. stoljeću:
– godine 1697. u Osijeku tri Markovića obitelji: Šimina, Marijanova i Šime drugog; u Orahovici pet Markovića obitelji: Mijina, Đurina, Stojanova, Lovrina i Vasina;[63]
– godine 1698. domaćini Markovića obitelji bili su: u Aljmašu Živko; u Erdutu Jure; u Kunišincima Živko; u Bračevcima Nikola; u Trnavi pokraj Đakova Blaž; u Levanjskoj Varoši Antun; u Musiću Šimun; u Virovitici Stjepan; u Turniću pokraj Požege Grgo i Mato; u Mihaljevcima Ilija; u Lakušijama Luka; u Pleternici Petar i Mato; u Ašikovcima Mato; u Grabarju Marko i Tadija; u Kuli Martin; u Deževcima Mihalj; u Viškovcima Miho; u Lazama pokraj Požege također Miho; u Vrhovcima Jakob; u Ivandolu Marko; u Šaptinovcima Nikola; u Bijeloj Stijeni Đuro; u Golešima Raniša; u Šumetlici Grgo i Damjan; u Lađevcu Blagoje i Tribun;[64]
– godine 1702. u Kućancima pokraj Donjeg Miholjca Mitar; u Budrovcima Marijan; u Hrkanovcima Vukoman; u Porečju Jovan; u Zakorenju Nikola;[65]
– godine 1736. u Beraku domaćin obitelji je bio s imenom Jozo; u Lazu pokraj Vukovara Mitar; u Borovu Mileta; u Ostrovu Stjepan i Toma; u Veri Jovan; u Erdutu Ilija, Šime i Todor; u Starom Gradcu pokraj Virovitice Jurok; u Sopju Stjepan i Nikola; u Slatini Pejak; u Gornjem Miholjcu pokraj Slatine Subota (muško ime); u Đurišiću Radovan; u Požegi Josip; u Turniću Grgo; u Tekiću Marko i Toma; u Ašikovcima Ivan; u Grabarju Augustin i Mihat; u Čaglinu Ivan i Nikola; u Cigleniku Stanisav; u Skenderovcima Antun; u Bratuljevcima Bogoje; u Paulovcima Antun; u Kujniku Simo; u Kutjevu Mihat; u Lonđici Gavrilo i Miloš; u Brestovcu Toma; u Vukojevcima Mato; u Badljevcima Niko; u Kreštelovcu Radić (ime), Radovan, Mihajlo i Živko;[66] – godine 1750. u Musiću obitelji Antuna i Miše Markovića;[67] godine 1758. u Mrzoviću domaćini Markovića obitelji bili su Andrija i Jovan; u Kešincima Matan; u Užarevcima Luka; u Majaru Mitar; u Levanjskoj Varoši Andrija i Joso; u Ratkovu Dolu Teodor; u Breznici Toma Marković;[68]
– godine 1803. u Beketincima su obitelji Jovana i Vase Markovića;[69] godine 1866. u Majaru pokraj Đakova obitelj Mojsija Markovića.[70]
Popis iz 2001. godine zabilježio je u 250 mjesta pet slavonskih županija 1112 Markovića obitelji sa 2743 duše.
Po županijama to izgleda ovako: u Osječko-baranjskoj (81 naselje, 573 obitelji, 920 duša), Vukovarsko-srijemskoj (47, 151, 658), Požeško-slavonskoj (54, 162, 493), Brodsko-posavskoj (31, 128, 368) i Virovitičko-podravskoj županiji (37, 98, 302).
Ovom prigodom navodimo mjesta s 30 i više Markovića: u Osijeku (126 obitelji, 286 duša), Čepinu (11, 34), Đakovu (18, 47); u Vukovaru (40, 92), Borovu (14, 31), Drenovcima (10, 36), Gunji (21, 60), Novim Jankovcima (11, 30), Vinkovcima (27, 68), Županji (20, 53); u Požegi (25, 63), Kutjevu (30, 118), Pakracu (13, 24); u Slavonskom Brodu (40 obitelji, 102 duše), Novoj Gradišci (11, 31), Sikirevcima (11, 34); u Virovitici (20, 44).
Brojni sadašnji slavonski Markovići (Kutjevo) ili njihovi preci su doseljenici s bosanskih obala Save, a navlastito s područja Kotor Varoši, Brčkog, Tuzle, Dervente.
Znatan broj i sadašnjih Zagrepčana (746 obitelji, 1739 duša) s prezimenom Marković imaju tuzlanske, brčanske ili pak duvanjske i bugojanske korijene.
Markovići su i bački Bunjevci, a jedan od njih Dujam Marković skupa s Jurom Vidakovićem pristupi 9. srpnja 1687. godine pred bavarskog kneza Maksimilijana Emanuela i zatraži da se iz „turske zemlje“ u Bačku preseli pet tisuća Bunjevaca, među kojima i 500 vojnika puškara. To se i ostvarilo i tada Bunjevci naseliše Suboticu, Segedin i Baju.[71]
Naša priča o Markovićima je već predugačka, stoga navodimo samo još nekoliko njihovih prebivališta u Hrvatskoj: u Rijeci (115, 264), Puli (65, 150), Karlovcu (56, 138), Otočcu (46, 111), itd.
Ante Ivanković