Danas je teško zamisliti da u duvanjskome kraju, pa ni na mnogo širem području, u turskim stoljećima ne samo da nije bilo ni jedne jedine katoličke crkve nego čak niti župne kuće. Osobito se stanje tragično pogoršalo u drugoj polovini 17. stoljeća, kada su brojne katoličke obitelji prebjegle u Dalmaciju pod mletačku vlast, a osobito nakon 1687. i 1688. kada su gotovo svi katolici (kao i oni iz Rame, Livna i Glamoča), na čelu s ramskim franjevcima, prebjegli u Cetinsku krajinu. Vodio ih je Duvnjak fra Pavao Vučković. Duvno je ostalo gotovo posve pusto.
Po okončanju Morejskoga rata, 1699., počinje lagani povratak. Poznato je da je duvanjski župnik redovito stanovao u Gornjoj Bukovici, o čemu je prvu bilješku ostavio makarski biskup Stjepan Blašković 1735. godine: dospio je u Duvno u srpnju 1735. te odsjeo kod duvanjskoga župnika fra Ilije Lašvanina, koji je stanovao u Bukovici. Tada je župa Duvno obuhvaćala preveliki prostor: čitavo Duvanjsko polje, Roško polje i Vinicu, Šuicu, Rakitno i Drežnicu. Jedino je Buško blato (danas dio općine Tomislavgrad i duvanjskoga dekanata) pripadalo župi Livno. Sjedište duvanjske župe redovito se, sve do 1806., nalazilo u Bukovici, a te je godine župnik fra Mijo Čuić st. sjedište, uz velike muke i poteškoće, premjestio u Seonicu. God. 2006. slavili smo 200. obljetnicu župe Seonice, točnije preseljenja sjedišta stare župe Duvno iz Bukovice u Seonicu.
Duvanjski župnik u Mandinu Selu
Manje je poznata činjenica da se sjedište duvanjske župe jedno vrijeme nalazilo i u Mandinu Selu. Prvi je vijest o tome zabilježio biskup fra Pavo Dragićević, bosanski apostolski vikar, prilikom svoga trećega pastoralnog pohoda apostolskomu vikariju. U Duvno je dospio 3. studenoga 1761. iz Rame, preko Ljubuše, te odsjeo kod duvanjskoga župnika koji je te godine imao nekakvu kućicu u Mandinu Selu, gdje se nastanio. Uvjeren sam da je duvanjski župnik iz Bukovice preselio u Mandino Selo tri godine prije toga spomena, dakle 1758., dakle onda kada je osnovana nova župa Roško Polje (s Vinicom). Razlog je dosta logičan: dvije župne kuće bile su na dosta uskome prostoru (Bukovica i Roško Polje), a preostali je dio duvanjske župe bio predaleko od župne kuće. Dakako, za ovo nema dokaza, pa je uzrok preseljenja u Mandino Selo mogao biti i neki drugi. Zbog velike kiše i bljuzgavice biskup nije mogao obavljati nikakve poslove osim administrativnih. Veliku misu proslavio je s narodom u nedjelju, 8. studenoga, na kojoj je krizmao djecu. Potom se biskup uputio u Livno i Buško blato, pa u Roško Polje, odakle se na Badnji dan opet spustio u Duvno, gdje je u Mandinu Selu slavio božićne mise s narodom te na Ivandan (27. prosinca) sakrament krizme, a potom se uputio natrag u Bosnu. I biskup fra Marijan Bogdanović boravio je u Duvnu u lipnju 1768. te također boravio u duvanjskoga župnika fra Pavla Drljića u Mandinu Selu, u župnoj kući sagrađenoj troškom franjevačkoga samostana u Fojnici, čiji su se franjevci brinuli i za duvanjske katolike.
Međutim, već biskup fra Marko Dobretić prilikom svoga pastoralnog pohoda Duvnu početkom kolovoza 1773. bilježi da se župna kuća opet nalazi u Bukovici. Tako se dakle župna kuća duvanjskih župnika u Mandinu Selu nalazila tek desetak, najviše petnaest godina.
Iako mi je ta činjenica bila poznata već odavno, ipak nikada nisam istraživao točnu lokaciju te kuće. Stoga sam u rujnu 2016. pošao, zajedno s kongorskim župnikom fra Stjepanom Martinovićem, u istraživanje. Već mi je davno Ante Vukadin Džankušić iz Mandina Sela pisao da postoji predaja o toj župnoj kući. Sada smo uz vodstvo starine Šimuna Reze otkrili da je tomu stvarno tako. Dakle, ta se župna kuća nalazila na istočnoj strani sela, od strane Lipe, ispod Džankušića kuća, na lokalitetu Granice. Od nje je ostalo vrlo malo, samo nekoliko većih kamenova ukopanih u temelje, ali se dobro može vidjeti da je bila sagrađena na vrlo lijepu položaju. Danas se u neposrednoj blizini nalazi šumarak mlade borovine, teren je ravan, tek neznatno izdignut od okolnoga zemljišta.
Isto je tako važno navesti gdje su se slavile mise. Običnim danima svakako u župnoj kući, u kućnoj kapelici (po kojoj je stariji svijet župnu kuću redovito nazivao kapelom), ali nedjeljom i svetkovinama u prekrasnome vrtlu koji se do danas naziva Misarevac. Vrtao se nalazi iznad sela i župne kuće, na padinama, ili bolje na donjoj vrlo širokoj visoravni planine Ljubuše iznad Mandina Sela. Vrtao je idealan jer je prostran, ograđen, ima mali šumarak i – što je najvažnije – skriven od neželjih pogleda. Katolici su se naime morali skrivati od turskih progona i nisu imali nikakve slobode, niti osobne, niti slobode vjeroispovijedanja. Stoga su se mise i slavile po skrivenim i zabačenim mjestima. Uvjeren sam da su i biskup Dragićević i Bogdanović, koji navode kako su slavili misu s podjeljivanjem sakramenta krizme, obrede obavljali upravo u navedenome dolcu zvanom Misarevac.
Franjevac pokopan u Mandinu Selu
Prikupljajući podatke za Leksikon hercegovačkih franjevaca i istražujući mjesta gdje su sve pokopani, došao sam i do podatka da je jedan franjevac preminuo i pokopan u Mandinu Selu. O tome sam zapisao: „U Mandinu Selu boravio je duvanjski župnik sredinom 18. stoljeća. U toj je župnoj kući početkom 1768. preminuo brat laik fra Luka Markotić, rodom iz Vrgorca, član provincije Presv. Otkupitelja (danas sa sjedištem u Splitu) te je pokopan na mjesnom groblju. Nije sačuvana nikakva predaja gdje mu se nalazi grob“ (str. 472). Posljednja rečenica međutim neće biti točna. Fra Luka nije pokopan na mjesnome groblju i sačuvana je predaja gdje mu se nalazi grob. Grob mu je u neposrednoj blizini župne kuće u Mandinu Selu (dakle na posve suprotnu stranu sela nego je groblje) i do danas je sačuvan. Građen je od kamenih ploča i na njemu je bio križ, ili pak kameni stup na kome je bio uklesan križ. Istina, na njemu je u novije vrijeme narastao veliki trn i očito nije održavan te se nalazi u lošem stanju, ali je predaja nepodijeljena: tu se nalazi fratarski grob i sve do danas ponetko na njemu zapali svijeću. U neposrednoj blizini nalazi se još jedan grob, okrenut u istome pravcu, koji štoviše pomalo podsjeća na stećak, s dvije namjesto jedne ploče kojima je poklopljen, ali za taj ne postoji nikakva predaja komu bi pripadao. Nema naznaka da bi tu preminuo još neki franjevac i tu bio pokopan. I na širem prostoru Granica postoji još koji križ ili grob, pa se možda može pretpostaviti da su tu pokopavani oni koji su preminuli od neke kuge. Moguće je štoviše da se tu nalazilo staro mandoseljsko groblje, prije nego je formirano sadanje seosko groblje na drugoj strani sela.
O fra Lukinoj smrti podatak je još davno pronašao dr. fra Dominik Mandić u arhivu makarskoga samostana. U Liber arhivalis za njega piše da je, opremljen sv. sakrametnima, preminuo u župnoj kući u Mandinu Selu u Duvnu, u dobi od 40 god., gdje je i pokopan. Bilo je to 11. siječnja 1768. Nije jasno kako se fra Luka zatekao u Mandinu Selu, što je tu radio te koji je bio uzrok njegove smrti.
Više je nego zanimljivo da u dalmatinskim nekrologijima (knjigama pokojnih franjevaca) piše da je fra Luka preminuo u Imotskome. Tako, primjerice, u Starinskom mrtvaru zaostroškoga samostana piše (latinskim jezikom) da je fra Luka Markotić, svečano zavjetovani brat laik, preminuo u Imotskome 19. siječnja 1768., u dobi od 48 godina. Posve je isto u starome nekrologiju imotskoga samostana. Ipak, nikako ne treba sumnjati u istinitost suvremene vijesti iz makarskoga Liber archivalis: on donosi točnu vijest, dok su u nekrologije zapravo upisani podatci o tome da je fra Luka bio član imotskoga samostana te da je vijest o njegovoj smrti iz Duvna, gdje je preminuo, u Imotski dospjela osam dana po smrti, dakle 19. siječnja.
Svakako bi, u prigodi predstojeće proslave 100. obljetnice župe Kongore, kojoj pripada i Mandino Selo, valjalo urediti grob(ove) te postaviti ploču o postojanju župne kuće drevne župe Duvno u Mandinu Selu, otprilike od 1760. do 1770. godine.
dr. sc. fra Robert Jolić/ Naša ognjišta, 2016.
BLAGOSLOVLJEN GROB I POLOŽENI ZEMNI OSTACI TROJICE FRANJEVACA IZ 18. STOLJEĆA
Dolac Misarevac
Grob fra Luke Markotića