Sve strane svijeta čovjek može doseći, u svaki kutak istog zaviriti i može pomješati stotinu i jedan tuđi vjetar u usijanim grudima obješenima o ramenu kao zobnica iz koje će kad-tad posijati nešto što će donijeti plod; njegov mali doprinos, mala kap u oceanima ljudskih planova i želja. Osobnih molitvi. Proći će raznim putevima, više ili manje zahtjevnim, prevaliti brda i planine i spoznati sve ono što je u mladosti znao pospremiti u škrinju pod lokotom Nedorečenosti. Slušat će šum dalekih vodopada, piti iz izvora o kojima njegovi preci nekada davno tek sanjaše snove i nebrojeno puta gledati veliku užarenu kuglu kako se gasi u modrim, pitomim očima Pacifika. Danas mi je svijet na dlanu. Proći će proljeća, jeseni i zime a ljeta će se zadržavati pod okorjelim noktima odajući ga svaki put kad se pokuša sakriti od teretnih vlakova koji umorno tegle tisuće vagona na beskonačnoj pruzi Vremena. Šiba srce sedam osmina. Svjetla se na pozornici polako gase, ali jedna će svijeća gorjeti zauvijek. Tinja vječni zov povratka na rodnu grudu. Pred vlastito ognjište. Proljeće je u Duvanjskom kraju. Ponovno baš onakvo kakvo mami u zagrljaj. Širi ruke kao stara mati, pomalo sjetno i nesebično. Nakon kišne teme šalje vedrinu i sunce, život buja a milina se rasipa po duši. I shvatiš da je jedan dom. Jedno je nebo pod kojim se osjećaš sasvim svoj i jedan je stari orah pred kućom koji ti nudi hlad u mrtvo ljetno popodne. Samo je jedna zemlja koja će ti prigrliti kosti kad ti jednoga dana tijelo polože u njena njedra. Ma koliko škrta izgledala. Ponovno se vije stijeg nad Duvanjskim poljem. Ponosno prkosi vjetru podsjećajući na ponosni stari duvanjski duh, koji čuva svoje a ne otima ono tuđe. Duh koji je poštivao i volio ono što mu je zemlja nudila. Ponekad tako malo, ali ljubav je znala sve utrostručiti. Čuvajmo ga.
Tekst i foto: Vladimir – Dado Majić