Još nekoliko sati i bit će kraj moga života. O, Bože, o žalosna majko, majko moja!
Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj sin.
O, moje dijete, moj nježni anđele! Kako bih voljela vidjeti tvoje nasmijano lice, koje bi me razveselilo! O, moje dijete, moj nježni, bijeli cvijete!
Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice. Nikad mi ne ćeš uzvratiti nježnim zagrljajem.
Nikada te ne ću moći privinuti na svoje srce, premda si tako blizu. Nikada, moje dijete!
Tamo negdje, u šuminu zagrljaju, naš će biti dom: Krasit će ga proljetno cvijeće.
Moja ti usta nikada ne će pjevati uspavanku. Tvoja postelja bit ću ja ja premda hladna tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti uspavanku.
A ti, samo mirno spavaj, dijete moje! Blizu si moga srca, koje te mnogo voli.
Nažalost, premda te ljubim, od smrti, koja nas čeka, ne mogu te spasiti.
Samo mirno spavaj! Ne možeš slutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj patnje i muke, naše borbe.
Zajedno ćemo poći k Bogu.
Kad sam te prvi put osjetila, osjetila sam tvoj nemir. Počela sam sanjati da ću te prvi put donijeti u Božju blizinu da te oblije krsna voda.
Nažalost, oblit će te moja krv. S majčinom krvlju, punom ljubavi, bit ćeš kršteno.
Gledala sam te kako se prvi put klanjaš Kristu u hostiji.
Nažalost. Moje tijelo će ubrzo biti ciborij. Ti, moje dijete, pa hostija u njemu.
Iz moga ciborija, uzet će te ruka puna ljubavi, pohranit će te u svoje božansko srce …
Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti. O, moj nježni anđele! Ondje ću vidjeti tvoje lice.
Ondje ćeš prvi put vidjeti svoju majku i prvi ćeš put izgovoriti:
‘O, Mama!
Ovo je oproštajno pismo svome nerođenome djetetu Ivanke Škrabac, učiteljice iz malenoga mjesta Sodražica u Sloveniji koja je u osmome mjesecu trudnoće ubijena početkom lipnja 1942. godine. Iako je partizane molila da je ubiju nakon rođenja djeteta, kojemu se iznimno veselila, zbog pripadnosti svoga muža slovenskom domobranstvu mučena je, prisiljena je bila da sama sebi iskopa grob a potom je zadavljena jer je partizanski zapovjednik naredio da “jedna baba nije metka vrijedna.” Nakon dva mjeseca slučajno je pronađena, kao i pismo koje je prije ubojstva napisala svome nerođenom djetetu.
Ove su riječi bile glavni poticaj Romanu Leljaku, nekadašnjem vojnom protuobavještajcu koji se od napuštanja bivše JNA 1988. godine bavi istraživanjem djelovanja UDB-e od 1945. do 1990. godine.
Njegova posljednja knjige “Huda jama – strogo čuvana tajna” večeras je u prepunoj dvorani županijske skupštine predstavljena u Tomislavgradu.
Nakon pozdravne riječi večerašnjega domaćina, predsjednika Matice hrvatske Tomislavgrad, Mate Kelave, u programu predstavljanja knjige uz autora, slovenskog novinara i istražitelja Romana Leljaka, sudjelovalo je još i Zdravko Vladanović, glavni tajnik Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta.
Leljak je u svojoj knjizi govorio o teškim zločinima koji su se dogodili po završetku Drugog svjetskog rata (od 25. svibnja do 15. lipnja 1945.) u rudniku Huda jama (Slovenija). U tom mjestu nalazi se i istoimeni rudnik u sklopu kojeg postoji rudarsko okno „Sveta Barbara”, koje je godinama bilo zazidano, a krilo je posmrtne ostatke oko 3 000 žrtava različitih nacionalnosti, a među kojima je bilo najviše bilo Hrvata(oko 2 000). Naglasio je kako je dolaskom demokracije početkom devedesetih godina UDB-a uništila većinu dokumenata iz kojih bi se mogao utvrditi identitet ubijenih no dijelovi dokumenata su sačuvani, a među njima je i ime jedne osobe iz Tomislavgrada – Pere Petrović iz Bukovice, rođenoga 1920. godine.
O knjizi je potom govorio Zdravko Vladanović, tajnik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, analizirajući kao pravnik kroz ovu vrijednu knjigu zločin u Hudoj jami s pravnog, društveno-političkog i moralno-etičkog gledišta.
Čitav večerašnji program uveličala je dodatno etno-pjevačka skupina Matice hrvatske čije su članice, pod vodstvom svoje profesorice Kristine Boras, otpjevale dvije pjesme.
https://www.youtube.com/watch?v=4cs5xE7otYw
Tekst i foto: Ivica Šarac