Današnje Evanđelje iz Lukinog guščijeg pera nam oslikava zanimljivu epizodu iz Isusovog života. Iako je samo dva dana nakon Božića, čitanje nas baca čitavih dvanaest godina unaprijed, izvan prostora Betlehema, malog djetića i osnovnih briga koje su Marija i Josip imali s malim djetetom i boravkom daleko do vlastitog doma.
Marija i Josip su tradicionalni i vjerni Židovi koji svake godine obavljaju svoju vjerničku dužnost i hodočaste u Jeruzalem za najvažniji židovski blagdan. Na taj put, hodočašće, se kretalo na vrijeme. Sve je bilo spremno, par dana prije blagdana bi se pripremile sandale, najbolja odjeća, djecu bi se potrpalo na magrace, ako si bio malo imućniji, onu manju u kakav sepet ili na leđa, ona starija bi dobila kvrgavi štap i krenulo se na hodočašće.
Isus je već bio odrastao, dvanaest godina je tada bilo kao danas dvadesetak, djeca su rano pomagala roditeljima na polju, oko stada ili u radionici. Isusov „otac“ i majka su bili obični, ali ipak malo ugledniji ljudi. Josip je bio obrtnik, mater je već bila poznata mlada majka, dakle ugledni ljudi koji su imali podosta prijatelja i rodbine u mnoštvu.
Isus je vjerojatno već tada bio svojeglav. Iako je slušao majku i oca, ipak je On imao svoje mušice, bio je samostalan. Pravi izazov za roditelje. Vjerojatno je hodočasnička grupa bila iz istog sela i li kraja, pa su Josip i Marija bez brige išli u svom društvu, a Isus je bio s nekim ujakom ili stricem, možda s drugom djecom. Jednom riječju uobičajena priča za seosku djecu na putu, nitko se ne brine ako malo odlutaju, pogotovu ako su pametna i samostalna, kao što je bio dječarac Isus.
Roditelji su očito ugledni u selu, ne brinu se i misle da je dječarac opet s nekim posebno dragim prijateljima. Ne brinu se da ne će doći do hrama, jer znaju da je on pobožan.
U hodočasničkoj gužvi i masi ljudi Josip i Marija su zabroavili na njega, Marija je bila opet sa svojom tetkom, Josip je imao svoje društvo, a Isus svoje. Ništa neobično, sve kao i uvijek, ali ovaj put se Isus ne pojavljuje ni nakon nekoliko dana.
Nema ga među rodbinom, nije s drugim momcima i curama, nije se javio niti je došao. Iako je on pametan i svojeglav, ipak se roditelji počnu brinuti. Možda je se negdje izgubio, možda je nastradao, al da se to dogodilo, oni bi o tome već čuli. Možda je jednostavno ostao kod nekog rođaka ili nešto slično, ali što ako mu se dogodilo nešto strašno, a nitko nije primjetio?
Marija se zabrinula, Josip joj objašnjava da je Isus dovoljno odrastao, da je pametan i pogotovu da nije dijete koje bi roditelje tek tako zaboravilo ili nepotrebno uznemirilo. Na Josipovu primjedbu da će sve biti u redu, Marija se još više zabrine i kaže mužu da joj to nije dovoljno, nek odmah spremi stvari za put, ona će s njim i natrag u Jeruzalem. Josip nema druge nego poslušat ženu, otkazuje neke poslove koje je dobio na novoj kući kod rođaka, iako se tek vratiše, oni moraju opet natrag.
Isus se jednostavno izgubio. Možemo zamisliti Marijine suze, Josipova smirivanja dijalog te različite maštovite strahove što se sve moglo dogoditi, no njihova vjera i instinkt ih vode točno tamo gdje je mali zapeo, u Hram.
Kad su banuli unutra, nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima. U sred Hrama, njihov sin, dvanaestogodišnjak, sjedi među najučenijima, a oni ga slušaju.
Josip je već bio pripremio ruku da mu izvuče uši, Marija je već smirivala i govorila mu da se ne ljuti, sve je dobro.
Kad su međutim spazili i osjetili što taj malac priča, kako ga učeni starci slušaju, Josip je ostao na sred ulaza otvorenih usta, a Marija se primakla velikom stupu u desnom ćošku i slušala kako njezin sin pametno i oduševljeno tumači Riječ Božju.
Njezin ponos je bio veći od hrama i puniji od Jordana. Njezin sin, davanaestogodišnjak, pripovijeda i slušaju ga najučeniji.
Kad je Isus zvršio spazio je svoje roditelje. Malo je zastao i sjetio se da je njima stvorio velike brige.
Kad su ga opomenuli i rekli da to nije u redu, bez izvlačenja ušiju, Isus im se ispričao i zamolio za oprost, ali ne zbog toga jer je on učinio nešto krivo nego zbog toga jer su se oni zabrinuli za njega.
Prava mala slika obične obitelji i situacije kakva je moguća svaki dan u svakoj kući i svakom vremenu.
Sve se završava uz Josipovo gunđanje, Isusovo pojašnjavanje i Marijino smirivanje njih obojice, te neizmjerni ponos. Marija ih shvaća obojicu.
Isus se ne odriče svojeg poslanja, čak naprotiv, On ga još i intenzivira, ali mu je jasno da se treba držati socijalnih okvira, da mora i On malo pripaziti na strahove svojih roditelja.
Sve u svemu obiteljska drama prerasta u obiteljsku sreću, Isus u budućnosti roditelje obavještava kad radi nešto što bi njima moglo donijeti brige, pojašnajva im svoje poslanje i oni postaju dio Božjeg plana, ne kao pojedinci, nego kao obitelj.
Poruka koju bih ja danas isčitao je da smo svi pozvani ispuniti svoj dio Božjeg plana, svatko na svoj način i u svojim okvirima.
U svakoj obitelji nastanu problemi, nešto krene kako nismo planirali, ali ako slijedimo Božji plan ljubavi onda se i najgore situacije okrenu na dobro.
Kako često se zabrinemo, nemamo više rješenja, izgubljeni smo, a onda samo jedna riječ od osobe do koje držimo i problem se pretvori u otkriće.
Ponekada tražimo oko sebe učene ljude i one koji bi nam pokazali Riječ Božju, a onda neočekivano i nehotimice otkrijemo da je netko tu pored nas koji nam ukazuje na put i sreću.
Josip i Marija Isusa uopće ne razumiju u prvom trenutku. On ih ljuti, ide im na živce, brine ih.
Kako često zaboravimo na one koje volimo i pustimo ih da se brinu, da ostanu sami i da nam ne idu na žvice? Oni se brinu jer nas vole, al ljubav je ipak najljepše što čovjek traži kao što su Marija i Josip tražili Isusa i tek u hramu otkrili tko je ON.
Pogledajmo oko sebe i vidjet ćemo u malim ljudima ono što nismo ni slutili, u sitnicama ćemo otkriti radost, u jednoj riječi ljubav koja nas može nositi i pokazati nam put.
Zar među nama nema dovoljno ljudi u čijim očima možemo otkriti sreću, ako samo malo bolje tražimo?
Zar u malim ljudima ne leži veilo poslanje i velika istina, al mi ju ne vidimo jer mislimo da mali čovjek nije za to rođen i određen?
Mi tražimo sreću, znanje, zadovoljstvo i ljubav kao što su Marija i Josip tražili Isusa.
Ako tražimo naći ćemo!
Možda smo već našli, ali se bojimo istine i spoznaje da je to što tražimo kod nas, u našem okruženju, u našem krilu, u našem naramku.
Preduvjet je da tražimo, da se okrenemo i krenemo natrag, nekada istim putem, kao Marija i Josip.
No čovjek mora imati hrabrosti napustiti put kojim je išao i potražiti istinu tamo od kuda je već došao.
Ja vam želim hrabrosti da tražite i još više hrabrosti da poslušate kad nađete, da ne žurite nego uživate u otkriću.
Tekst: Vinko Vukadin