Da je dr Ivan Šarac živio u nekoj normalnoj i sređenoj zemlji, vjerojatno bi bio običan liječnik. Ali njegov narod više je mučila nepravda i nesloboda, nego sve bolesti zajedno.Zato je morao izići iz ordinacije i stupiti na javnu scenu!
Sve je počelo u siječnju 1990. s akceleratorom tvornice kablova. Prvi je put vlast Duvnjacima davala nešto što nisu trebali platiti. A narod je odbio sumnjajući u dobre namjere. Danajcima se ne vjeruje ni kad darove nose. Desetak tisuća ljudi otvoreno je demonstriralo protiv akceleratora i protiv komunističke vlasti. Za slobodu! Iako taj događaj zaslužuje mjesto u povijesti slobodarskih (i ekoloških) pokreta, za komunističku vlast to je bilo najobičnije okupljanje neprijatelja najgore vrste. Kako su duvanjske demonstracije bile prvo masovno suprostavljanje vlasti u BiH, režim je odgovorio pokušajem diskvalifikacije cijelog kraja. Službenim ocjenama i medijskom kampanjom demonstrante su proglasili fašistima i rušitelj ima države.
Tada je na scenu stupilo četvoro mladih duvanjskih liječnika. Službeno i javno su izrekli sve ono što je narodu bilo na srcu i postavili jasne zahtjeve. Vlast je bila u dilemi, zatvoriti ih ili prihvatiti i uvažiti njihove (narodne) zahtjeve. Na iznenađenje sviju dogodilo se ovo drugo! Među spomenutim liječnicima bio je i dr. Ivan Šarac.
Koncem 1990., na prvim slobodnim izborima izabran je za zastupnika u Skupštini BiH. Malo je onih koji su se s toliko žara, ponosa i ljubavi borili za pravdu i prava svoga naroda. U svim važnim situacijama govorio je otvoreno, jasno i bez zadrške – s uvjerenjem u svoj cilj i svoje poslanje.
Kada je izbio rat, na Kupresu je stao u rov pred tenkove. Kasnije je obavljao zadaću prvog ministra zdravstva Hrvatske Zajednice Herceg Bosne.
Uspostavio je temelje humanitarne suradnje s Hrvatskom i dao veliki doprinos izgradnji naših zdravstvenih ustanova. Odlikovan je mnogim državnim odličjima i obdaren brojnim prijateljima.
Nakon rata završio je specijalizaciju iz javnog zdravstva.
Oženio se i dobio kćer koju je beskrajno volio.
I kada je sve izgledalo savršeno, razbolio se. Živio je s teškom bolešću gotovo dvije godine. Žalio je one koji su ga žalili i tvrdo vjerovao da nema lošeg ishoda. Govorio je da će ga Krist ozdraviti ili uzeti k sebi, a “oba su rješenja dobra”! Tako je do konca nepokolebljivo vjerovao i tješio one koji su ga obilazili.
Dvadeset pet je godina prošlo nakon duvanjskih demonstracija …, slobode imamo onoliko koliko se za nju izborimo (fra Ferdo Vlašić) – i još jednog zagovornika slobode!
dr. Ivan Bagarić
