Ni slutio nisam da ću ga ondje
baš ondje
u samom centru Grada
na Europskom trgu
iza ugla Gradske kavane sresti.
Hodam prema Trgu bana Jelačića
i srećem mnoge kako se od vrućine
ulicama ljuljaju. I od briga od kojih se otimlju
da im umaknu, u lutanju ostave.
Šećem ja tako u sunčan i vruć srpanjski dan
biram pokoju sjenu
nagnem se na Manduševac da oćutim dah svježine
skrenem iza Gradske kavane i sjednem na klupu u hladu
i baš tada, iznenada, suprot meni djetinjstvo stade!
Uljetilo se. Bosonogo. Gologlavo.
I bez ikakva uvoda, onako neposredno,
kako to čini djetinjstvo svako, reče: – Ovo je
onaj kamenčić koji si držao između kažiprsta i palca
i njime gađao ševrljugu na Zabrnjicama!
Velim: gađao sam više puta, ali sreća za ševrljuge…
Ni završio nisam, a već uzme malo veći okrugli kamen
i reče: – Ovo je kamen, kojim si gađao psa u zaselku našega sela,
da ne spominjem imena…!
Odgovorim: da, da, to je taj kamen, kojim sam ga gađao i pogodio!
Tad uzme kamenčinu i tihim glasom reče: – Ovim si kamenom,
s grupom dječaka, ma’nito tukao po glavi zmije
koja je već bila mrtva od udaraca!
Zašutim, svjestan da zmije nisu tako zle kako se nekoć pričalo
grizu iz straha, boje se ljudskih stopala,
životinjskih kopita i papaka te kosâ što sikću kao one!
Djetinjstvo me uprti na leđa, i u tren oka na glavici smo Oštroj.
Ondje zagrljeni sjedimo.
Vjetar s boka hladi nam obraze, zagrijane na ognju nebeskome.
I slušamo kako vjetar jednolično šumi.
A vjetar sluša kako trave planinske dišu.
Tko znao koliko bi susret trajao, da nisam čuo svoje ime.
Zove me prijatelj na kavu, da razmijenimo koju…
Ante Šarac
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.