IZ ARHIVE: Okopavanje krumpira

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Okopavanje krumpira je zahtjevan posao, a moto glasi: „Motiku u ruke, sagni se i ne diži glavu dok ne dođeš do kraja.“ Pa onda opet od početka. Uvečer leđa bole, ruke prljave od zemlje, a pivo vruće jer je baš tog dana sunce upeklo.

Tako je naš Mandoseljan na privremenom radu u Dalmaciji, pok. Vid Šumanović, devedeset druge godine odlučio na svoj begluk dovesti cijeli komšiluk da mu pomogne okopati krumpire, a kao glavno pojačanje doveo je kumu iz Imotskog. 

Dalmatinka je mislila da u Duvnu nema pauze kad se radi, pa ni za slikanje nije digla glavu. Na prvoj slici Vid i Bože Markovića promatraju sve stručnim okom ali se slabo saginju, Josip je još bio mlad, motiviran i u žurbi pa je i on dao gas, dok u pozadini osim Vida i Bože i naš trgovac, pok. Grgo i njegova Anđuša isto tako kukaju zašto je begluk velik, a njih tako malo.

Kuknjavu je začula i moja tetka Mila, Miškovica, te su se ona i Zvone isto dočepali motika i dali se na posao. Jedini kojemu se cijeloga dana nije dalo raditi bio je gazda Vid, a na drugoj slici se i vidi zašto – kuma je atraktivna, pozicija nezgodna, a drugima je zabavno. 

Ne znam točno što je se desilo kad je Vidova kuma uspravila leđa i podigla glavu te primijetila ne samo da je odmakla svima poput Mašuna u košnji na Kupresu, nego da je njezin rođeni kum, koji joj je prije detaljno objašnjavao kako se mora sageti, bolji u priči nego u rađi, ali mogu pretpostaviti. 

Isto tako ne bi bilo u redu pisati o tomu što je Vid mislio dok je gledao u kumu, jer pretpostavljam da nije puno drugačiji od mene, a to pak nije za javnost. 

Blago Vukadin