Nedavno se sjetih jedne stare fotografije, ali i pjesme, prepjeva u izvedbi Mate Bulića.
Kad bi krenuo na teren, uzeo pušku i ranac s opremom brat bi redovito upalio mali kazetofon u kutu preko čijih zvučnika bi se čulo: U boj krećem, kuću ostavljam, majku, oca, brata rođenog…
Mi mlađi (braća, stričevići) smo ga ponosno ispraćali, nismo ni bili svjesni gdje odlazi, opasnosti kojoj je bio izložen, kao i brojni njegovi vršnjaci, a naša mater mi redovito uvijek gorko zaplakala, moleći Boga za njegov povratak. Golobradi mladići od 18, 19, godina preko noći su odrasli, stali na branik Domovine i postali hrabri branitelji. Na žalost, mnogi se nisu vratili i nikada, baš nikada njihova žrtva se ne smije zaboraviti.
Mrtvima neka je vječni pokoj i zahvala a živima poštovanje.
Dao Bog da nikad više ne bude rata.
