ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODUČJA: Korita

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

Ekonim je istovjetan s množinom imenice korito, koja ima više značenja. U ovom slučaju važna su sljedeća dva:
1. posuda, izdubena u drvetu ili kamenu, a služi za pranje rublja ili hranjenje nekih domaćih životinja; pojilo, pojilište,
2. zemljopisni pojam: oblik tla nastao protjecanjem rijeke ili potoka; riječna korita.

 
U osnovi je ekonima Korita imenica kora, dakle tvrdi površinski sloj posude ili pak doline. Inače, imenica je korito praslavenska i sveslavenska riječ, a isto glasi u mnogim jezicima, primjerice u praslavenskom, ruskom i poljskom jeziku.

 
Što se pak tiče duvanjskih Korita, riječ je o naselju u udolini, koja oblikom podsjećana korito. Tom udolinom je svojedobno tekao potok, na čijem su vrelu seljani pojili stoku, ali iz tako izrađenih korita da se nije voda zagađivala.

 
U hrvatskom se jeziku imenica korito i njezine izvedenice najčešće rabe u mikrotoponimiji: Korito, Koritanj, Koriten, Koriće, Koritine, Koritnača, Koritinica, Koritnjak, Korito, Korito vrelo, Nad korito, Skoritina.

 
U Bosni i Hercegovini, uz duvanjska Korita, naselja s tim nazivom smještena su pokraj Bileće, Bosanskog Grahova, Ilijaša; Koritnik (Breza, Višegrad), Koričina (Glamoč), Koretaši (Lopare) i Donji i Gornji Korićani (Travnik).

 

Naselje s nazivom Korita, u Hrvatskoj nalaze se: u Cetinskoj krajini (4 stanovnika 2001. godine), na otoku Mljetu (74 stanovnika), zatim pokraj Pakraca (111), Lipika (3) i Rakovice (19); slijede Korita Rakovička (Slunj, 87), Koritinja (Karlovac, 110), Koritna (Vrbovec, 204), Koritna (Đakova, 969).

 
Postanak naziva sela Korićani u općini Travnik, koje se nekoć zvalo Zecpolje, veoma je zanimljivo svjedočenje kako se s vremenom mogu mijenjati i ekonimi, iako su u pravilu nepromjenjivi ili teško promjenjivi. Naime, stanovnici Zecpolja, smještenog u masivu planine Vlašić, u vrijeme turske vlasti pokapali su svoje pokojnike u tri sata hoda udaljenom groblju sela Zapeća. «Kako je to planinsko mjesto, gdje snijeg traje i do pet mjeseci, a sniježni nameti budu i za vrh ljudskog boja (rasta-AI), to se zna, da su većinom neprohodni putevi, kamo po prtinama ne mogu dvojica usporedno ići, kad se nosi mrtvac. Zato je bila potreba izdupsti debelo stablo kao korito, u nj staviti mrtvaca, zaklopiti i zakovati ga, pa vući ga koliko treba osoba, idući jedan za drugim po prtini, ako se to, radi nameta (smetova) ne bi moglo s teglećom marvom. Tako su donedavno radili i na groblje vukli mrtvaca» , informira fra Miroslav Džaja, koji je od 1916. do 1922. godine službovao kao župnik u Župi Dobretići, kojoj su pripadali i Korićani.

 
Duvanjska se Korita prvi put spominju 23. rujna 1723. godine kao mjesto iz kojeg stigao narod na krizmu, koju je tada u sklopu svog pastirskog pohoda u selu Vučićima, na livanjskoj strani Buškog blata, obavljao makarski biskup Nikola Bijanković.

 
Godine 1735. ostalo je zabilježeno da je makarski biskup Stipan Blašković u vrijeme posjeta Duvanjskoj biskupiji u Roškom Polju susreo Ivana Pavlinovića iz Korita, kojem je obećao da će posjetiti i njegova Korita. To je i učinio istog dana predvečer, kad je odsjeo u kući popa glagoljaša don Mije Ćurića.

 
Korita nema u popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine, ali ih ima u popis biskupa fra Marijana Bogdanovića (tri kuće Ćurića i jedna Grabovčeva s 82 duše).

 
U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije za godinu 1867. fra Petar Bakula svjedoči da su tada Korita imala 13 kuća i 138 duša.

 
Korita pripadaju onim duvanjskim naseljima u kojima se broj stanovnika drastično smanjuje ( 1971. godine 309, a u popisu iz 1991. 179 stanovnika).

 

Tekst: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.