ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Županjac i Županj Potok

ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Županjac i Županj Potok

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

S jezičnog motrišta naziv grada Županjac, koji se u jednom razdoblju naziva i Županj Potok, izvedeno je od imenice župa odnosno župan. Uostalom Županjac je dobio taj naziv kada je bio sjedište  hrvatskih župana.

Imenice župa ima više značenja:

  1. kraj između brda, izložen blagotvornom utjecaju sunca, zaklonjen od vjetrova; predio koji se istodobno odlikuje plodnošću zemljišta i povoljnim klimatskim uvjetima za uzgoj plemenitih kultura; pitomina;
  2. teritorijalna i upravna jedinica u nekim povijesnim razdobljima većine slavenskih naroda, posebice u Hrvata, kojoj je na čelu bio župan;
  3. najmanja ustrojbena jedinica u katoličkoj crkvi, kojom upravlja župnik, postavljen na dužnost od mjesnog biskupa.

Dok je područje jugoistočno od Dubrovnika, na putu prema Konavlima, nazvano Župom Dubrovačkom zbog pitomosti i plodnosti,  Županjac (danas Tomislavgrad) dobio je ime jer je bio sjedište hrvatskih župana, a Župa je Biokovska u Imotskoj krajini nazvana  zbog činjenice što je bila sjedište stare crkvene župe Vrdol.

Inače, najstarija potvrda imenice župa zabilježana je u obliku jopan (župan), dakle onaj koji je na čelu teritorijalno-upravne jedinice, koja se jedino mogla zvati župom i nikako drukčije. Prvi poznati spomenu o županu iz 777 godine  potječe iz Kremsmunstera u Karantaniji (danas u Austriji, a tada je bilo u  Sloveniji). Još je ranije, podsjeća M. Vego, bizantski car Mauricije (Mauritios), dakle u VI. stoljeću, izvjestio da su Slaveni, koji su smjestili u Panoniji i oko Dunava, imali svoje poglavice, što su vjerojatno zvali županima. U svom djelu «De administrando imperio» bizantski car i povjesničar Konstatin Porfirogenet 949. godine spominje više hrvatskih županija: Imota, Paganija (Neretva), Zahumlje, Travunija, Bosna, te istočnije od hrvatskih prostora Srbija i Raška.

«U ispravi neretljanskog kralja Berigoja iz 1.050. godine kao svjedoci spominju se tri župana: Radaban, Bodidrag (Budidrag), Sebedrag i satnik Tihan. U ispravi hrvatskog kralja Krešimira iz Nina 1065. godine spominju se redom: župani, knezovi, banovi i kapetani, svi iz kraljevskog dvora».

Što se pak tiče podrijetla imenica župa, županija, župan, ostaje i dalje otvoreno, jer su svi pokušaji ostali na razini pretpostavke: neki znanstvenici smatraju da je u pitanju posuđenica iz avarskog jezika, odakle je preuzeta danas izrazito hrvatska riječ ban; drugi tvrde da je župa temeljna riječ i da je posuđenica iz grčkog jezika; treći drže da je to praslavenska riječ, koju treba vezivati na indoeuropsku osnovu grup- sa značenjem «skloniti, štititi» ili gopa odnosno geap sa značenjem «prostrani»; P Skok smatra da se ukrstila inodeuropska riječ gupa odnosno župa s avarskim dočetkom –an u nazivima šefova: kagan od kanbajan od bojan odnosno ban, kopanos. Bruckneru je, dodaje Skok, župan činovnik avarskog kagana».

Navodimo nazive nekoliko naselja s prevladavajućom imenicom župa: Župa (Drvar, Livno, Trebinje), Župa i Župa Srednja (Zagvozd), Župa Biokovska (Imotski), Župa Dubrovačka (predio između Dubrovnika i Cavtata), Županja (grad u istočnoj Slavoniji), Županje (Krk), Županec (Ludbreg), Župica (Drvar),  Županići (Labin), Župić (Glina).

Drugi član dvočlanog ekonima Županj Potok je imenica potok, naziv je vode tekućice, koja je  i kraća i siromašnija vodom od rijeke.

Dakako, imenica potok često se rabi u tvorbi hidronima: Napotoci (Krk), Potok (nazivi brojnih potoka i jaruga u Istri, Gorskom, kotaru, Lici, Dalmaciji, Slavoniji), Potočak (Čakovec), Potočani (Slatina), Potočić (Rijeka, Slavonija), Potočina (Rijeka, Brač), Potočine (presušeno korito, Poljica, Rab), Potočnica (lijevi pritok Save pokraj Samobora), Zapotok (Pakrac, Rijeka).

Još su češći dvočlani nazivi, obično uz ime vlasnika parcele, ali i uz druge pridjeve: Babin potok (posvuda), Bijeli potok, Blatni potok, Bukovi potok, Cezara potok (Istra), Ciglenski potok (Bjelovar), Ciganski potok (Čakovec), Crni potok (posvuda), Crveni potok (Brod), Čemerički potok (Slatina), Djedin potok (Brod), Duboki potok (posvuda), Dugački potok (Kostajnica), Gajski potok (Petrinja), Globok potok (Čakovec), Grabov potok (Petrinja), Gvozdeni potok (Brod), Mokri potok (Kostajnica), Mračaj potok (Knin), Rakov potok (Zagreb), Slani potok (Kaštela, Zagreb), Suhi potok (Rijeka), Sušak potok (Istra), Široki potok (Požega, Slatina), Topli Potok (Ogulin), Veliki potok (posvuda), Viriručki potok (Pakrac), Vlaški potok (Požega).

Imenica potok zastupljena je i u bosanskohercegovačkoj ekonimji: Potok (Jajce, Livno, Zenica), Babin Potok (Donji Vakuf, Višegrad), Bili Potok (Kupres), Duboki Potok (Ilijaš, Vareš), Hadžin Potok (Cazin), Krnjića Potok (Novi Travnik), Ormanov Potok (Fojnica), Rojin Potok (Kakanj), Vran Potok (Goražde), Potoci (Mostar, Drvar, Vareš), Jasenovi Potoci (Mrkonjić Grad), Potočani (Bugojno, Doboj, Livno, Novi Travnik, Odžak, Prnjavor, Tešanj, Zvornik), Potočari (Brčko, Srebrenica).

Navodimo i nazive nekoliko hrvatskih naselja: Potočani (Daruvar, 130 stanovnika; Požega, 194), Potočec (Vrbovec, 98), Potočnica (Pag, 2), Potok (Garešnica, 63; Kutina, 931), Potok Bosiljevski (Duga Resa, 27), Potok Kalnički (Križevci, 233), Potok Musulinski (Ogulin, 145), Potok Tounjski (Ogulin, 151).

Inače, najstariji spomen Županjca je onaj iz crkvenih matica župe Pučišća na Braču iz 1586. godine, u kojima je zabilježena obitelj Xupanovich de Xupanaz (Županović iz Županjca). Vjerojatno su Županovići iz Županjca stigli na Brač ili prethodno u Poljica i mnogo ranije, možda čak i stotinjak godina, ali pučiške se matice počinju voditi  1568. godine. Ova iz Županjca doseljena obitelj godine 1581. latinizira svoje prezime u Zupano ili Zupanich, a u 18. stoljeću nasljeđuje imanje i patronatsko pravo bračke patricijske obitelji Mladinich (Mladineo).

Županjac se kao jedno od tada ukupno 8 naseljenih mjesta na Duvanjskom polju susreće se i u izvješću s pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji 1670. i 1671. godine makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića.

I još jedan makarski biskup, Nikola Bijanković u vrijeme svog pastirskog pohoda Duvanjskoj biskupiji spominje Županjac kao jednog od mjesta iz kojeg su stizali krizmanici u Bukovicu i Roško Polje, gdje je biskup dijelio sakrament krizme.

Što se pak tiče Županj Potoka, njegov prvi spomen kao turske kasabe iz 1615/1616. godine zahvaljujemo hadži Jusufu, sinu Muhamedovu, podrijetlom Livnjaku. „Iz Livna je doselio u Županj Potok da bude mujezin džamije, koju je upravo sagradio Džudža Džafer-aga; brat mu je Omer bio imam te džamije. Bavio se trgovinom te je s braćom krenuo na hadžiluk (hadž) u Meku. Na put je iz Duvna krenuo 20. lipnja  1615. godine i vratio se tek nakon godinu i deset dana (30. lipnja 1616. godine).“

Zanimljivo je spomenuti da je hadži Jusuf Livnjak u svom putopisu upisao hrvatske narodne nazive mjeseci, što na svoj način svjedoči o nekadašnjim odnosima Hrvata i muslimana. Napisao je i dvije pjesme; u prvoj poziva imotskog kadiju da zaštiti raju od naiba (zamjenika kadije) Ibrahima Spore, a u drugoj osuđuje postupke Sporinog ćehaje (naibov pomoćnik).

U prosincu 1666. godine Županj Potok je zabilježen i u Libretinu fra Pavla Šilobadovića. „Grgur Vranješević, ukupno 18 drugova, iz Duvna, od Županj Potoka, doveli pet turske čeljadi, a jedno pogubili.“ Isti autor također bilježi da je u lipnju 1686. godine „harambaša Matija Nakić, ukupno 2.000 ljudi iz Ravnih kotara, od Šibenika i Klisa, porobili Županj Potok i Stipaniće.“

U biskupskim popisima u 18. stoljeću Županjac i Županj Potok se ne spominju, jer je u njemu živjelo isključivo islamizirano stanovništvo. Godine 1813. biskup fra Augustin Miletić spominje Županjac kao naselje s 25 katoličkih kuća i 115 katolika; godine 1867. godine  fra Petar Bakula u Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije bilježi župu Županjac i njezino istoimeno sjedište (rezidenciju) sa 72 katoličke kuće i 164 katolika; godine 1892. u Županjcu prebiva 140 katoličkih obitelji sa 659 članova.

U vrijeme austro-ugarske vladavine u uporabi je naziv Županjac; dolaskom karađorđevićevske Jugoslavije vraća se Duvno a 1928. godine promijenjeno mu je ime u Tomislavgrad; komunistička Jugoslavija vraća Duvno da bi se u vrijeme njezina raspada ponovo 1989. godine vratio Tomislavgrad.

Izvor. Ante Ivanković: Zemljopini nazivi duvanjskog područja, 2006.