Dvočlani se ekonim sastoji od pridjeva posvojnog u ženskom rodu Mandino, izvedenog od osobog imena Manda i imenice selo.
Manda je hipokoristik (zabilježen u 17. stoljeću u Lici) od biblijskog imena hebrejskog podrijetla Magdalena, sa značenjem ženska osoba iz palestinskog grada Magdale (aramejski magadala = toranj, kula, magedhal =postao je visok, velik), Magdalka. To je ime prihvaćeno diljem svijeta: Magdalena (latinski), Magdalene (grčki), Madalena, Magdalina, Mandalena (talijanski), Madlen, Madlena (francuski), Magde (njemački; ekonim Magdeburg).
Da je Mandinu Selu naziv dala „neka glasovita princeza,“ samo je predaja koju je zabilježio fra Petar Bakula.
Još su neki ekonim nastali bez pomoći princeza: Mandalenčići (središnja Istra, 255), Mandić Selo (Vojnić, 94), Mandićevac (Đakovo, 314), Mandići (nekoliko zaselak u Lici i na šibenskom području), Mandli (Delnice, 46). Manduševac, naziv fontane na zagrebačkom Trgu bana Jelačića izveden je od Manduša, jednog od oblika imena Manda.
Ekonimi kao što su Mandra (dva naselja: Mandra pokraj Sokolca u Bosni i Mandre na otoku Pagu sa 276 stanovnika) su grčkog podrijetla a stigli su s Vlasima preko turskog jezika sa značenjem pastirsko ljetište, mjesto na planini gdje se nalaze torovi i pastirske kolibe u kojima se spravlja sir. Mandrom negdje zovu i pastirsko jelo od kukuruzna brašna; istoznačice pura, kačamak, žganci.
Mandino Selo prvi se put spominje u Libretinu fra Pava Šilobadovića: 1666. godine, miseca travnja na 7. Marko Harar dovede 3 čeljadi turske is Duvna is Mandina Sela, sam i njegova žena i dovede u Kotišinu (selo pokraj Makarske-AI) sve troje. Tako se vojuje i dobiva.“ Dakako, riječ je o upadima uskoka s mletačkih teritorija u Dalmaciji na područja pod osmanlijskom vlašću.
Mandino Selo je jedno od ukupno osam naselja stare župe Duvno, koje spominje u svom izvješću s pastriskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji 1670. i 1671. godine makarski biskup fra Marijan Lišnić (1664 – 1686).
U Mandinu je Selu 23. srpnja 1735. godine boravio makarski biskup Stipan BlaškovIć, kada je odsjeo u kuću Lovre Ivića, a ostalo je zabilježeno da je svraćao i u Markovića kuće.
Mandino je Selo zabilježeno i u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću: 1741/1742. godine (6 obitelji, 77 duša), 1768. godine (10, 127).
U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije za 1867. godinu fra Petar Bakula je u Mandinu Selu, tada stara župa Duvno sa sjedištem u Seonici, zapisao 15 obitelji s ukupno 66 duša.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Mandinu je Selu živjelo 453 stanovnika, a pripada onim naseljima u kojima broj stanovnika stagnira.
Tekst: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.