SPRŽO

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

U Mandinu Selu ima nekoliko različitih prezimena. Najviše je Šaraca, Vukadina, Markovića i Šumanovića. Ali ima tu i Križanaca, i Reza, i Tokića, i Sesera, i Ivića, i Majića, i Malića. Ima i Ćurčića.

Prvi Ćurčić u našem selu kojega pamtim je Mijo Ćurčić zvani Babo. Pokojni Babo imao je puno djece iz više brakova jer su žene, kako je to ranije često bivalo, umirale nakon poroda. Kćeri mu neću nabrajati da ne bih koju zaboravio, udane se u selo (Marica) ili u grad (Slava), ali zato znam da je Babo iza sebe ostavio četiri sina – Marka, Zelu, Boću i Mićuna. Kako je kojem  od njih ime ne znam sigurno, ali oni koji nalete na ovaj tekst te poznaju naše selo i pročitaju pomno navedena imena vjerojatno će reći da sam pogriješio. Zelu, Boću i Mićuna znaju svi, ali otkud je iznikao onaj prvi, Marko?  

U našem selu skoro svi muškarci i pokoja žena su ranije imali nadimak kojeg im je netko nekada prišio i kojeg su oni nosili sa sobom, kao što se nosi boja očiju i kose, visina tijela ili narav duše. Zato ni Marka Ćurčića skoro nitko ne poznaje pod njegovim krsnim imenom kojega je tadašnji kongorski župnik fra Stjepan Naletilić davne 1938. godine  unio  u župne matice. Ali kad se spomene Spržo svi znaju o komu se radi.

Mandoseljski nadimci su ponekada brutalni, netko ih možda i ne voli, ali su iskreni. Zato ni Marko Ćurčić nema ništa protiv toga kad ga ljudi zovu Spržo. Spržen je, i to gadno! Davno je se to dogodilo, kad je Marko bio dijete polio je se ili uljem, ili nečim drugim što dobro prži, ostali su tragovi tragovi na licu i tako je od Marka postao Spržo.  

Spržo je majstor. Ne bilo kakav, nego pravi majstor. Zna sve što se tiče mistrije, šalunga i betona. I žena!

Žene su mu sigurno draže od prve tri nabrojane ljubavi, ali od nečega se mora živjeti. Ne valja ga kuditi, ni ja nisam ništa bolji od Sprže, samo što o betonu, šalunzima i mistrijama pojma nemam. A što se tiče žena isti smo nas dvojica kao i većina Mandoseljana. 

Prije  nekoliko godina smo izlivali beton na našoj terasi, ispred nove kuće na Granicama. Spržo je bio i arhitekt, i glavni majstor, i najmarljiviji radnik. Pokojni Grgo mu je pomogao pri izboru kamena kojeg smo dotjerali sa stare pojate – valjalo je sve stručno položiti da terasa izdrži težinu moje braće, naših mlada i zeta, pa smo jedan po jedan kamen slagali, okretali, vrtili i stavljali na stranu. Točno rečeno drugi su se znojili, ja sam sa strane aplaudirao i čuvao leđa.

Na kraju slaganja valjalo je sve zaliti betonom. Betonska mješalica stajala je na proširenju između naše kuće i Kažmirove podvornice, a Spržo je pod svaku cijenu htio istoga dana dovršiti posao da se sutradan odmoran probudi kraj Mare koju je oženio davne 1962. godine, da se nasmiješi svojoj Jošaničanki koja mu je ispeglala šarenu košulju za ponedjeljak i napravila mu sarmu za ručak. A Spržo najviše voli Maru, ali obožava i sarmu i šarene košulje, pa nije volio otezati s poslom.  

Kad sam stigao do gradilišta kojega mi u selu zovemo bauštela Spržo mi je naredio još prije nego sam uspio potegnuti prvi gutljaj piva:

„Ajdera Blagoja, zamišaj jednu mišalicu, natovari beton u taćke i dotiraj ga amo da završimo poso dok sunce ne zađe!“ 

Nije mi bilo druge nego zavrnuti rukave, uzeti lopatu u ruke, gurnuti leđa u zaborav i planirati kako da se izvučem, a da ispadnem i vrijedan i pošten. Spržo naime ne voli lijenčine i varalice. A budući da nisam baš poznat po svom umijeću u radu s mješalicom djelovao sam uvjerljivije nego sam planirao kad sam ga upitao:

„Spržo, koliko lopata pjeska iđe na jednu vriću cimente?“ 

„Zajebavaš li se ti sa mnom ili si lud?. Od koga si to naučio?“, nevjerljivo i pomalo ljutito me je upitao.

„Od Ante Marijanova kad je pravio našu kuću. Meni se čini da na četrnest lopata cimente dolaze dvi lopate pjeska“, potcrtavao sam svoje građevinsko iskustvo konkretnim i nepobitnim brojkama. 

„Veliš od Ante Marijanova! Ante je bio majstor svog zanata, a ti si blesav. Uništit ćeš mi terasu i pokvarit ćeš mišalicu. Ne dolaze dvi lopate pjeska ne četrnest lopata cimente, nego obrnuto. Na koga si taki? Braća su ti bolji radnici od tebe“, okretao je Spržo nevjerljivo glavu lijevo i desno.

„Ne znam Spržo na koga sam. Ćaća mi je govorio da sam na dida Antu.“ 

„Jesi, ti si na njega. Na dida Muzgu“, završio je Spržo ljutito a kad je primjetio da nam se približavaju Tomislavovi sinovi, Mijo u uzrastu od desetak godina i Ante dviije-tri godine star ali jak kao kamen naredio je djeci da me zamijenu, a njih dvojica su oduševljeno ščepali lopate. Ante je cijelo vrijeme ponavljao: „Stliko nista ne zna, ja radim boje od njega“, a Mijo je suvereno ubacivao pijesak i cement u mješalicu.

Kad sam shvatio da će terasa i bez moga velikog truda biti dovršena i dok je Spržo i dalje vrtio glavom i ponavljao nešto sebi u bradu, nešto poput: „Vire mi, ima svakakvi budala“, ja sam ga razbudio iz snova i trznuo ga poviknuvši: 

„Dobra ti je ova mlada što prođe ulicom! Blago onom čija li je!“

„Koja mlada? Kad je prošla? Kud je otišla? Je li sama šetala?“ 

„Nemam pojma Spržo, neka nova mlada. Ali da si je vidio. I naprid, i nazad, i po sredini. Nako nešto nisam odavno primjetio!“

„Jesu li joj obrijane noge?“, radoznalo je se Spržo počeo zanimati za važne detalje. 

„Ne znam, imala je štrampice na nogama. Ali su joj sigurno obrijane, inače ne bi oblačila štrampice“, dozvolio sam da me navede na grešne misli.

„U pravu si. Da si za mišat beton ko za štrampice završili bi do sada terasu“, konstatirao je Spržo. 

Beton su Ante i Mijo miješali i namiješali dovoljno za dvije terase, Mijo je čak sve poravnao, a Ante je gurao taćke – jak je, nema veze. Jedino su malo fušerili, napukla je ploča na jednom mjestu. Valjda su malo cementa dodali, ali im opraštam, pa nek popravljaju kad budu punoljetni. Ili će i oni gledati mlade dok šetaju po selu?

Sprže se sjećam iz još jedne druge zgode koja je se zbila puno ranije, u doba dok sam ja bio maloljetan, a moj ćaća Ćokan „radio“ kao stražar u građevinskom poduzeću Vran.

Jednoga dana dobili su na gradilištu iznad starog autobusnog kolodvora nove daske, lijepe „petice“, ravne kao da ih je Jakica uređivao. Svidjele su se daske i Ćokanu i Sprži, kao da se radi o svježe obrijanim ženskim nogama prekrivenim prozirnim štrampicama. Gledali su njih dvojica u daske i razmišljali kako da ih se dočepaju, sve dok se moj ćaća nije dosjetio:

„Blago, ti ćeš večeras sa mnom na stražu. Kupiću ti litru soka i Zagorov roman, samo tribaš sidit dok ja i Spržo nešto rješimo. Ako čuješ da neko dolazi samo glasno zagalami – Sad će Ćokan, otišo je na WC!“. 

Tako smo i uradili. Ja sam čuvao narodnu imovinu, a radnička klasa sastavljena od moga pokojnog oca i Sprže je nekoliko najravnijih „petica“ natovarila na traktor  da Spržo sljedećega dana ima dovoljno građe za bauštelu, a Ćokan za pivo kod Ivande. I mene je zapao još jedan sok i jedna krempita.

Danas je to bespravno otuđivanje narodne imovine već odavno zastarjelo – takva su pravila pravne države. A ako su i drugačija onda valja napomenuti kako je i poduzeće Vran isto kao i cijela država otišlo u vječna lovišta, te da sam ja bio maloljetan, da je Ćokan sve planirao pa nek mu sude ako hoće i na kraju da su Sprži daske trebale za posao, a ne za zezanciju.  

Više je Spržo bauštela dovršio nego nekoliko poduzeća. Nikada nije radio u „državnoj“ firmi nego je svoju obitelj, već spomenutu suprugu Maru i djecu Ružicu i Ivicu, hranio i odgajao svojim rukama i svojim trudom.

Umro je početkom travnja 2017. godine i pokopan je na našem groblju. Počivao u miru.

Blago Vukadin