Ekonim Vojkovići s jezičnog je motrišta istovjetan s množinskim oblikom prezimena Vojković, kako su prezivali nekadašnji stanovnici tog sela na rubu Roškog polja.
I prezime i ekonim su izvedeni od hipokoristika Vojko osobnih imena Vojmil, Vojmir, Vojimir,Vojislav, a koja u osnovi imaju imenicu voj6 sa značenjem vojska, i to praslavenskom, staroslavenskom, staropoljskom, staročeškom, ukrajinskom, ruskom jeziku. Istog su postanja i imena: Beri-voj, Bori-voj Mili-voj, Radi-voj, hipokorsitici Voj-ak, Voj-in, Voj-o, Voj-a, Voj-ko, Voj-kan.
Dodavanjem na osnovu voj6- dometka -nik (voj6 + nik) nastala je imenica vojnik, pripadnik vojske, ratnik, koja je u praslavenskom i staroslavenskom glasila vojin6, u ruskom voin, u češkom jeziku vojin).
Starina drevnog roda Vojkovića upravo su Vojkovići, selo na obodu Roškog polja, a za koje je prigodom svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Nikola Bijanković 1710. godine napisao da u njemu “stanuju muslimani i kršćani.” Zasigurno u tom trenutku u Vojkovićima nije bilo stanovnika s prezimenom Vojković, jer je i posljednji pripadnik tog roda 1687/88. godine preselio u Cetinsku krajinu, ali o tome malo kasnije. Također je posve sigurno da je dio Vojkovića pobjegao pred Turcima i pri njihovu dolasku u Bosnu na “otok Vis, gdje su doseljenici s prezimenom Vojković zabilježeni 1523. godine.”
Spomenimo da je u grbovniku obitelj Korjenić Neorić iz 1595. godine sačuvan i grb plemena Vojković Palikuća (u izvorniku Voikovich Pallikucia). Jesu li u kakvoj vezi s Roškim Poljem i Vojkovićima?
Preostali Vojkovići su 1687/88. godine preselili u Cetinsku krajinu, o čemu svjedoči venecijanski zemljišnik iz 1709. godine, u kojem je u Dicmu u sklopu banderije harambaše Ilije Maretića doseljenika iz Duvna zabilježena tročlana obitelj Mije Vojkovića sina Marijanova. Iz njegove je obitelji zasigurno i fra Ljudevit Vojković stariji za kojeg znamo da je umro 1741. godine, kao i njegov mlađi imenjak, također iz Dicma, koji je ovaj svijet onim boljim zamijenio 1801. godine. U franjevačkim mrtvarima zabilježena je i smrt franjevačkog subrata Antuna Vojkovića, koji je preminuo u franjevačkom samostanu u Kninu 1802. godine.
Vojkovići su u starim maticama župe Otok na Cetini prvi put zabilježeni u Gali 1747. godine, a u Gljevu 1751. godine. U Gali danas živi 15 obitelji i 73 osobe s prezimenom Vojković, a u Otoku jedna sedmočlana obitelj.
Voj- i slične osnove imaju i sljedeći ekonimi u Bosni i Hercegovini: Vojevac (Bosanska Krupa), Donji i Gornji Vojići (Ključ), Vojkovići (Ilidža), Vojnići (Foča, Ljubuški), Vojno (Mostar), Vojnovići (Foča), Vojskova (Bosanska Dubica).
U Hrvatskoj pored Vojnića Sinjskog (579 stanovnika) postoji i gradić Vojnić na Kordunu u podnožju Petrove gore sa 1.156 stanovnika, zatim Vojnić-Breg (Zabok, 167), a tako se zove i zemljište u Orehovici pokraj Zlatara. Istog su postanja i sljedeći hrvatski ekonimi: Vojakovac (Križevci, 277), Vojišnica (Vojnić, 565), Vojlovica (Našice, 15), Vojnovac (Ogulin, 144), Vojnovec Kalnički (Križevci, 155), Vojnovec Loborski ( Zlatar, 472), Vojnović Brdo (Duga Resa, 17).
Danas Vojkovići pripadaju onoj skupini duvanjskih naselja u kojima je sve manje stanovništva (1948. godine 524 stanovnika; 1971. godine 407 stanovnika; 1991. godine 337 stanovnika).
Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.
Foto: Ante Đikić