Svaki narod, svako selo, svaka obitelj i svaki pojedinac ima svoje velike događaje, svoje velike ljude i svoje male događaje i male ljude. Ponekada narod zaboravi na male ljude i male događaje, a bome se tako dogodi i s obiteljima i pojedincima. Kao da je svijet opčaran velikim ljudima i velikim događajima, a mali ljudi i mali događaji su osuđeni na zaborav. No tko zna bi li bilo vlikih događaja i velikih ljudi da nije bilo malih događaja i malih ljudi? Tek u nekom neobičnom razgovoru i šali se ljudi sjete takvih događaja i malih ljudi. Tek u našoj priči oni ožive, uskrsnu iz pepela zaborava i uzdignu se svom svojom veličinom iz nebitnosti i nevažnosti. Oni postanu značajni za naše sjećanje neka vrsta eliksira, životne vode.
U našem hrvatskom narodu, u našem duvanjskom kraju, u našim seoskim obiteljima, za naše očeve, djedove, majke i bake posebno mjesto zauzimaju sveci i svetice. To su oni ljudi koji su se iskazali svojim svetačkim životom, barem tako nam kažu naši fratri i pišu svete knjige. Ti svetci i svetice su u narodu i obiteljima zauzimali posebna mjesta, imali su i imadu još uvijek, svoje posebne zadatke i odgovornosti. Tako je npr. sv. Ante uvijek pomagao u sitnim nevoljama kad se nešto izgubi. Gospa je univerzalna, a Isusa skoro nitko nizašto ne moli, iako bi On morao bit najbolji za sve vrste svakodnevnih potreba.
Duvanjski narod sa svetcima veže posebna ljubav i povjerenje, pogotovu kad se radi o svakodnevnim mukama i potrebama. Nit se sveci ljute što ih ljudi za svašta mole, nit se ljudi srame što za svašta mole u nadi da će Gospa ukrast flašu mužu koji pije ili da će neki svetac zavezat jezik ženi koja priviše priča. Sve to spada u neku vrstu prešutnog dogovora šta tko ima činiti.
Moja pokojna mater je bila pobožna žena, ko iz nekog katoličkog molitvenika. Trećoredica i vjernica koja nije propuštala nijednu devetnicu ili neki važan post. Da se nebi zabunila i nešto zaboravila, ona je postila svakog utorka i svakog četvrtka, tako da sam ja uvjeren da je ona i za mene otpostila dobru porciju postova. Moja mater je imala svoga posebnog sveca, uz Gospu, naravno. Taj svetac je jedan od najmoćnijih svetaca u hrvatskom narodu, vrhunski u svakom pogledu. To je sveti Ivo iz Jajca. Moja namjera nije toga svetca obraditi s teološke pozicije, nego ga prikazati u neobičnim situacijama i nevjerojatnoj povezanosti vjere i malih problema. Stil mojega pisanja neka vas ne odmakne od vjere i poštivanja prema svetcu i vjeri, nego neka vam pokaže da svetci pomažu i onda kad je to nepredvidivo.
Dakle moja mater je bila jako pobožna. Dodatno moram dodati da je moja mater imala nas više dice, tri muška i jednu žensku. No o tome ćemo malo kasnije. U ovoj priči je jako važno napomenut da smo mi imali i imamo rodbinu u gradu. To je jako važno jer u vrijeme kad se dogodilo ovo zaboravljeno čudo su samo stanovnici grada imali malo bolji standard. Jedan od naših rođaka je bio Biče. Biče je porijeklom iz Srđana, a u gradu je živio i bio meštar za svašta. Posebno treba naglasiti da je Biče oženjen s Đisom i da su oni skoro svaki tjedan dolazili kod nas u Mandino Selo u posjet. Mi dica smo se radovali Đisinim bonbonama, stričevi su se radovali Bičinom pametovanju, a on njihovom. Svakako triba napomenut da su to bili posjeti na obostrano zadovoljstvo. Mnoge obiteljske proslave su bile nezamislive bez Biče i brata mu Marka. Naravno uz Đisu, koja je sekundantski precizno određivala ritam posjeta i povrataka u grad. Biče je u to vrime vozio Opela recorda, ogromnu mrcinu švapske izradbe, iz onoga vremena dok je Opel još bio pravi auto. U vremenu komunističke uravnilovke su samo najsposobniji mogli vozit takav auto, a da su bili normalni ljudi. Biče je svašta radio i popravljao, bijaše dakle meštar za sve, pa je vozio Opela.
Moja mater je dakle bila pobožna, imala je četvero dice, a Biče nam je bio rođak koji je imao auto. To su važne informacije da bismo spoznali svu veličinu o ovom zaboravljenom čudu svetog Ive iz Jajca.
Sveti Ivo iz Jajca, odnosno Podmilačja, je bio najdraži svetac moje matere. Ona se njemu uvik molila i o njemu je pričala priče nama djeci. Mi smo znali da u Jajcu ima velika crkva i neka ledina na kojoj narod ozdravlja i sveti Ivo čini svoja čudesa. Tako smo svake večeri molili po sedam Očenaša baš svetom Ivi. Molili smo za svašta, a mater je znala da sveti Ivo ne zaboravlja sirotinju. Tako je bilo i tih teških godina i ljetnih dana, kad je moj mlađi, ali ne najmlađi brat, Blago, poznat kao Ništarija, obolio od neobične i za javnost nepričljive bolesti. Blago je i inače bio boležljiv, to znate iz njegovih priča o lijepim medicinskim sestrama, no to nek piše on.
Dakle, takvog jednog ljeta je Blago, koji nije volio jesti svašta, dobio ogromne probleme s probavom. Mater je uhvatila muka već nakon nekoliko dana neodlaska u briste. Blago se tužio da ga boli drob, a mater, pametna ko što je bila, je shvatila da Blago pojide, ali ne izbaci višak. U selu naravno uvik ima ljudi i žena koji svašta znaju o tim problemima. Jedan od najučenijih je bio naš daljnji susjed Kažmir. On je u to vrijeme pregledao uglavnom telad i krave, ali u ovom slučaju je i Blago bio njegov pacijent. Nema to veze s nikakvim sličnostima objekta, nego s materinim i Kažmirovim uvjerenjem da dječji drob ima iste procese ko i teleći. Tako je Kažmir izmislio i dodao masaže, napravio neke čajeve, mater to provodila, ali Blago se iz brista vraćao uvik neobavljena posla i s još zgrčenijim izrazom lica. Svaki put bi mater od kavura kupila i pokoje kilo smokava, al ko da ih nije ni jeo. Nije Blago bio plačljiv, ali se znala otet i pokoja suza.
Jadna mater nije znala šta bi, dok joj jedne večeri za vrijeme molitve najmlađi brat, u to vrime malo dite, Marinko, nije reko da bi bilo dobro pomolit se svetom Ivi da pomogne njegovom bratu. Dici svašta padne na pamet, a posebno Marinku, koji nije mogao gledat brata kako se muči u bristima, a vjerojatno je imao i lošu savjest jer on nije imao tih problema.
Tako je mater, na Mrinkov neobični prijedlog, teška srca i čudnog osjećaja odlučila potražiti spas u Jajcu kod svetog Ive. Nije smila nikome o tome govorit, jer nedaj Bože da se pročuje da moja pobožna mater moli za tako nepobožnu uslugu od toga velikog sveca. No rekoh ja vama, moja mater je bila dobra vjernica i znala je da svetci pomažu u nevolji, a Blagin neuspješan odlazak u briste je bio moguća tragedija. Žene su pametne u skrivanju svega i svačega, pa je tako moja mater zamolila Kovačušu da ona krene s Tomislavom do Jajca, a da nagovore Biču da ih odveze u svom Opelu. Rečeno učinjeno. Đisu su obrlatili, a i Biče je čovik koji svašta napravi za rodbinu, pa je tako hodočasnička grupa krenula put Jajca. Opel je bio ogroman auto, dovoljno za dvi žene, Biču i dvoje dice, Blagu i Tomislava. Tomislav je išao kao maskirni dio, inače bi za selo i za Đisu bilo neobično da ide samo Blago. Svi bi u selu odmah pitali zašto, a to se nije moglo reć od sramote.
Kako je moj brat Marinko saznao iz povjerljivih izvora, put je bio naporan. Posebnu poteškoću su putnicima činile razne rupe na cesti u kombinaciji s punim autom, ljetnom vrućinom i činjenicom da je svako malo unutrašnjost Opela bila ispunjena čudnovatim mirisima. Nitkada nitko nije saznao je li to bila kvaliteta tadašnjeg benzina ili možda prva najava plinskog oslobađanja Blaginih poteškoća.
Svi su stigli sritno i djelomično veselo na pučku misu u Jajcu. Taman je bilo 11 sati i fratri su pozdravljali narod. Sa svih krajeva Bosne i Hercegovine se slio narod, katolici i muslimani, pravoslavci i komunisti. Svi su imali svoje velike i male poteškoće, velike i male probleme i svi su molili svetog Ivu da im pomogne. Fratar je naglašavao da je najveće čudo ako ljudi povjeruju, pođu opet u Crkvu i ispovide se. No za moju mater, po njezinim pričanjima, je u to vrijeme postojala samo jedna alternativa. Nije se mogla ni smjela zadovoljiti čudom koje nije bilo očito i osjetljivo. Njoj je trebalo čudo koje će joj sina Blagu osloboditi velike muke i opasnosti za život. Ako nisu pomogle zobnice smokava onda možda pomogne sveti Ivo. I nema tu priče o nečem drugom. Jednostavno je problem bio prekonkretan.
Mater je molila, skrušeno, posramljeno i usrdno. Znala je da je to neobična molitva za sveca, ali je znala da je i sveti Ivo bio čovik, bila je prava vjernica i šutila je o svojoj muci i muci svoga diteta.
I dok je ona tako molila Blago se uzvrpoljio. Opet ga počeo stiskat drob i mater je morala krenuti iz svijeta prema grmlju, usrid mise. Rekla je Kovačuši da mora, Tomislav se vrpoljo jer je tio s njima, ali ga je Biče zadržao. I tako je mater pronašla neki bosanski grm, u to vrime jako gust, neproziran i blizu vode.
Sve nade su bile u tih nekoliko minuta koje su trajale kao sati. Blago je znao što ga čeka i počeo je plakati. No očito je njegov plač i materina molitva imala takvu snagu da nije bilo potrebe za plačem. Neobično brzo Blago je shvatio da se nešto bitno dogodilo, da je drob oslobođen i da je konačno došlo normalno stanje, nakon toliko tjedana žive muke.
Moj brat Marinko je ostao kod kuće sa sestrom i nije mogao vjerovati da mu je brat Blago došao iz Jajca olakšan, sretan i bez grča, a donio mu je i pišću od plastike i pištolj kojim je mogo pucat na kokoši.
Dragi moji, ovo je istinita priča o malom čudu. Nisam ništa dodavao, samo se pitam zašto mi lako zaboravimo te važne sitnice. Ne zaboravimo nikada da život piše neke priče, a ako poznajete mog brata Blagu onda ćete vidjeti da sveti Ivo djeluje dugoročno.
Vinko Vukadin