UZOR-ČOVJEK: Prof. dr. sc. Šimun Križanac, medicinski stručnjak i komunistički progonjenik

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0

Piše: dr. sc. Anđelko Mijatović

  

Medicinski stručnjak i komunistički progonjenik Šimun Križanac, sin oca Šimuna i majke Janje,  rođen je  8. lipnja 1945. u  Vedašiću, selu u duvanjskome kraju, odnosno u današnjoj Tomislavgradskoj općini.

Rođen je, kao posljednje dijete u obitelji koja je imala šestero djece, u vrlo teškim  prilikama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kada ljudski život u komunističkoj Jugoslaviji nije mnogo vrijedio, pogotovo život Hrvata u Hercegovini.

Pod terorom komunističke vlasti

Naime, i otac Šimun, kao i više drugih ljudi iz njegova sela, pred terorom komunističke vlasti, krili su se u planinama i selima prema Rami, bez oružja i otpora, samo da se sklone dok prođe opasnost po život. Jednoga dana u planini Osojnici  naišla je na njih potjera Knoja, pripucala za njima dok su bježali, pri čemu je otac Šimun ubijen.

Kada je trideset petogodišnja supruga Janja doznala da joj je muž ubijen, iako trudna, pošla ga je tražiti. S njom je pošla i strina njezina supruga Šimuna. Kada su se primicale selu Zlopolju, osjetila je porođajne trudove i na putu je, uz pomoć strine, rodila sina. Mještani Zlopolja prenijeli su nju i dijete u selo i smjestili je u obitelji Karačić. Odatle je dijete odneseno na Šćit u Ramu na krštenje, jer se djecu, da ne bi umrla nekrštena, nastojalo krstiti čim prije po porodu, pri čemu je sin dobio očevo ime –  Šimun.

Kada se majka Janja malo oporavila, uputila se kući sa strinom i sinčićem, vratili su se osmi dan nakon odlaska. Nakon devet godina, neustrašiva supruga i brižna majka Janja, bez odobrenja još uvijek represivne komunističke vlasti, prenijela je kosti svoga ubijenog muža bez suda i suđenja, u pripadajuće groblje u Vedašiću; ona je umrla 2004. godine, u 94. godini života i pokopana je u obiteljski  grob.

Šimun – i otac i sin

Šimun je rastao  uz majku Janju i ostale članove obitelji u Vedašiću također u vrijeme teških komunističkih godina, kada se olako ostajalo bez života i imovine, progonilo na razne načine i osuđivalo na zatvorske kazne, što je zauvijek ostalo duboko u njegovoj svijesti.

Osnovnu školu  svršio je u susjednim Oplećanima, nižu gimnaziju u Duvnu, a srednje školovanje – gimnaziju –  pohađao je prve dvije godine u Dominikanskoj srednjoj školi u Bolu na Braču, a nastavio i svršio u Gimnaziji u Duvnu (Tomislavgradu). Unatoč siromaštvu, upisao je 1964. studij na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Stanovao je privatno i u studentskim domovima na Lašćini, „kod džamije“ i  u Šarengradskoj ulici bb. Uzdržavao se od pomoći obitelji, zarađujući preko student-servisa i koristeći se studentskim kreditom. Studij je svršio 1973., a obvezan liječnički staž obavio je u Kliničkoj bolnici „Sestara milosrdnica“.

Nakon liječničkoga stažiranja radio je kao liječnik opće prakse u Đurđevcu i u Ivankovu – Medicinski centar Vinkovci. Krajem studenoga 1975. iz Vinkovaca je došao na specijalizaciju iz patologije u Zavodu Kliničke bolnice Rebro u Zagrebu. Specijalizaciju je svršio  krajem 1979. i vratio se u Medicinski centar Vinkovci – Odjel za patologiju i citologiju, gdje je ostao četiri i pol godine.

Preko Vinkovaca do Zagreba

Međutim, u Vinkovcima ga je, očito pod utjecajem tajne jugoslavenske policije Udbe, većina kolega dočekala kao nacionalista i neprijatelja jugoslavenskoga socijalističkog društva. Iako je 1980. obranio magistarski rad pod naslovom „Melanoza u limfnim čvorovima hrčaka nosilaca melanoma“ i bio jedini patolog u bolnici, nije mogao postati  šefom odjela, nego su ga imenovali vršiteljem dužnosti šefa odjela. Nakon što je ipak postao šefom odjela patologije, prijavio je doktorat. I dalje se prema njemu odnosilo kao prema neprijatelju.

Kada se pojavila mogućnost Križančeva zapošljavanja u Institutu za tumore u Zagrebu, od četrnaest članova stručnoga kolegija samo je dvoje kolega (srpske nacionalnosti) bilo protiv njegova primitka,  mjesni komitet Saveza komunista, koji je o svemu odlučivao, spriječio je njegovo zapošljavanje. Ipak je, bez obzira na sva protivljenja i poteškoće, godine 1984. primljen na rad u bolnici na Svetome Duhu.

Iako je bio najstručniji,  i  tu mu je  onemogućeno postati šefom patološkoga odjela; postao je netko tko uopće nije bio patolog. Sljedeće je godine, 1985.,   doktorirao s temom „Ovisnost lokalizacije, veličine i početka invazije o stupnju zrelosti karcinoma vrata maternice“. Istodobno predaje patologiju na Visokoj medicinskoj školi u Zagrebu i na poslijediplomskome studiju je voditelj kolegija  Patologija te predaje patologiju pluća, dojke i kože.

Dosegnuo je vrhunac u medicinskoj struci i znanosti

Kada je 1. rujna 1987. prelazio na rad u Zavodu za patologiju u bolnici na Rebru, Klinički bolnički centar Zagreb, Udba je nastojala i to onemogućiti;  nakon demokratskih promjena, u tome je zavodu, od 1992. do kraja ožujka 1997., bio pročelnikom. Od kraja ožujka 1997. do 1. travnja 2000. radio je u Zavodu za patologiju Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, a potom u Kliničkome zavodu za patologiju KBC, odjel Šalata. Od 2004.  je  voditelj Patološkoga odjela u Kliničkoj bolnici Dubrava Zagreb.

Godine 1988. izabran je za znanstvenoga suradnika na Medicinskome fakultetu u Zagrebu, a godinu kasnije za docenta u kumulativnome radnom odnosu. Na istome fakultetu 1995. izabran je za izvanrednoga profesora, predavao je do 2010. godine. 

Prof.  dr.  Križanac dosegnuo je vrhunac u medicinskoj struci i znanosti: „Svojim bogatim nastavnim, znanstvenim i stručnim iskustvom, koje je stjecao u inozemstvu (u Torontu, Kanada; u Nijmegenu, Nizozemska; Lucernu, Švicarska i u Rochesteru, SAD), unaprijedio je rad Odjela, osobito uvođenjem i razvojem imunohistokemijske dijagnostike.“ Pod njegovim vodstvom patološki odjel u Kliničkoj bolnici Dubrava prvi je u Hrvatskoj počeo rutinski određivati hormonske receptore u tumorima dojke imunohistokemijskom metodom na parafinskim rezovima.

Kao profesor patologije na Medicinskome fakultetu u Zagrebu odgojio je naraštaje liječnika, pa i vrsne patologe. Napisao je „brojne knjige, publikacije, kongresne i druge radove te desetine članaka koji su objavljivani diljem svijeta u vodećim međunarodnim znanstvenim časopisima“.

Sudionik Hrvatskoga proljeća

Šimun je svoje katoličanstvo i hrvatstvo svjedočio od rođenja i djetinjstva, to je zadobio s majčinim mlijekom i obiteljskim odgojem. Osobito je punim plućima disao u vrijeme Hrvatskoga proljeća. I on je bio u onoj skupini mladića koji su u organizaciji odvjetničkoga vježbenika Ivana Gabelice prosvjedovali 18. veljače 1970. u Hrvatskome narodnom kazalištu u prigodi izvođenja reprize predstave „General i njegov lakrdijaš“ u kojoj je književnik i akademik Marijan Matković   nedostojanstvenim prikazao lik Nikole Zrinskoga, koji se u rujnu 1566. žrtvovao u obrani Sigeta i Domovine od nadmoćnijega osmanlijskoga osvajača, čime je postao uzor mnogim domoljubima.

Predstava je obustavljena, a neki od prosvjednika uhićeni su i odvedeni pred  sudca za prekršaje Ivana Barberića, u Djordjićevoj ulici br. 4. Njima osmorici u jutarnjim satima sljedećega dana izrečene su prekršajne kazne: Jakovu Šupi, Šimunu Križancu i Ivanu Gabelici zatvorska kazne u trajanju do 60 (šezdeset) dana, a Damiru Rebiću, Slavku Repušiću, Martinu Mariću, Branku Penaviću i Miji Jukiću zatvorska kazna u trajanju do 50 (pedeset) dana; svi su kažnjeni novčanom kaznom po 50 (pedeset) dinara. Svi su osuđeni otpušteni iz zatvora u 14 sati istoga dana. Boravak u zatvoru od 1 sat do 14 sati uračunat je okrivljenima u kaznu, „računajući jedan dan zatvora 30.- din., tako da svaki okrivljeni treba platiti 20.- din. novčane kazne“.

U slučaju neplaćanja toga ostatka kazna će se zamijeniti u kaznu zatvora u trajanju od jednoga dana, navedeno je u predmetnome Rješenju o prekršaju. U krivnju im se stavljalo da su onemogućili navedenu predstavu u kazalištu te da su, nakon izlaska iz HNK pjesmom (Marjane, Marjane) narušavali „noćnim mir građana“.  Kažnjeni su imali i pravo žalbe.

Pravda iznad svega

U žalbi koju je podnio 3. ožujka Republičkomu vijeću za prekršaje SR Hrvatske Šimun je upozorio da mu svjedočenja svjedoka nisu pročitana ni   predočena niti mu je omogućena obrana, negirao je da se „drsko i nepristojno ponašao“, a priznao je da je „samo zviždao“, jer „zviždanje je stoljetni način prosvjeda slušaoca protiv neuspjeloga literarnog ili kulturnog djela“, pozivajući se pri tome „na pravo polaznika javnih predstava“.

U žalbi je priznao da je pred kazalištem pjevao pjesmu „Marjane, Marjane“, koja je „opća svojina naše kulturne sredine“ i da njezino pjevanje poslije 22 sata nije nešto osobito narušavalo noćni mir. Budući da je odgovor bio negativan (22. travnja 1970.), uslijedile su žalbe Vrhovnomu sudu Hrvatske za zaštitu zakonitosti (20. svibnja i. g.), pa i sve do Vrhovnoga suda Jugoslavije, ali s negativnim odgovorom.

Međutim, Udba nije zaboravljala svoje žrtve. Kada je „voljeni sin jugoslavenskih  naroda“ Josip Broz Tito novu 1976. godinu čekao u Zagrebu, svi koji nisu tako mislili o njemu stavljeni su pod nadzor pritvaranjem u zagrebačkim zatvorima, policijskim postajama, pa i u duševnim bolnicama, a i izvan Zagreba. Šimun je, tada na specijalizaciji na Rebru, uhićen u ponedjeljak, 29. prosinca 1975.,  i pritvoren u zatvoru u Petrinjskoj ulici 18, gdje se našao s brojnim prijateljima i znancima.  

Ubrzo nakon što je doveden u ćeliju br. 4, pozvan je pred sudca za prekršaje Ivana Barberića – Miku. Zbog toga što je u siječnju 1975. iz obiteljskoga stana u Zagrebu, Platana 8, preselio u Ivankovo kraj Vinkovaca, radi posla u tamošnjoj općoj liječničkoj praksi, a „u zakonskom roku od 8 dana nije izvršio prijavu promjene adrese stanovanja“, kažnjen je „kaznom zatvora od 30 (trideset) dana“.

U pritvoru

Treći dan pritvora, na staru godinu (Silvestrovo), većina pritvorenika je otpuštena ili negdje premještena. U ćeliji br. 4 ostalo ih je sedam, svi fakultetski obrazovani, među kojima je bio i dr. Križanac. U popodnevnim satima sve su ih, jednoga po jednoga,  odveli u podrum, ošišali i vratili u ćeliju. Ošišani nisu na to bili ravnodušni i pitali su se: čemu sve to.

Te večeri iz okolnih zgrada u Petrinjskoj ulici mnogo se pucalo petardama i vatrenim oružjem, pištoljima. U pola noći, početak Nove godine najavila je prava rafalna paljba. Tada je jedan od pritvorenika dobio epi-napadaj. Iako su lupali na vrata i stražarima rekli što se događa, zatvorska uprava nikakvu liječničku pomoć  nije pružila, tek je dr.  Križanac, sa supatnicima, poduzeo sve da se napadnuti više ne ozlijedi.

Ipak, na Novu godinu svi su otpuštani iz pritvora, osim Križanca, koji je ostao izdržavati presuđenu mu kaznu u ćeliji br. 6. Stražari su ga tih dana izveli iz ćelije i, bez ikakva povoda, u zatvorskome hodniku pretukli, pod izgovorom da je on njih napao. Zbog unutarnjih ozljeda morali su ga voditi na pregled u Traumatološku bolnicu u Draškovićevoj ulici.

Šimun Križanac je bio uzor-čovjek

Kada se vratio na specijalizaciju, pripadnici su Udbe u KB Rebro upozoravali  osoblje o njemu kao neprijatelju, povremeno ga tražili, a izbjegavali su susret s njim u bolnici, morao se javljati u milicijsku stanicu u Dubravi, kolege komunisti  prikazivali ga neprijateljem jugoslavenskoga socijalističkog društva, izbjegavali ga i slično. Takav odnos jugoslavenskih struktura vlasti, više-manje, pratio ga je sve do demokratskih promjena 1990.  u Hrvatskoj.

I u rodnome Duvnu jugo-unitaristi smatrali su ga nacionalistom i upozoravali na njega kao neprijatelja jugoslavenskoga društva, a narod ga je prihvaćao kao svoga, poštivao ga i obraćao mu se za pomoć. Na njega se moglo uvijek računati. Sada već pokojni kolega mu dr. Ivan Bagarić zaključio je: „bio je osebujan čovjek… naoko radikalan, a u duši to nije bio.“

Postigao je iznimna stručna postignuća. Imao je veliko stručno znanje, bio je jednostavan i duhovit, načelan, pošten i nepotkupljiv. U pričanju je bio anegdotalan, a i sam je ušao u brojne anegdote. Rado je posjećivao rodni kraj, obnovio roditeljsku kuću, brinuo se za majku i obitelj pok. brata Ivana, zalazio u franjevački samostan i u Dom zdravlja, studijske godine 2017./2018. osobno je darovao iznos godišnje stipendije studentu druge godine studija. Bio je uzor-čovjek „kojeg treba slijediti, a njegovo životno djelo poštivati“.

                                                                          ***

Umro je nakon teške bolesti raka pluća 23. siječnja 2019. u Zagrebu, u okrilju obitelji bratića Jakova, a pokopan je 28. siječnja u groblju na Markovu polju, nekoliko mjeseci nakon što je supruga Vesna umrla u studenome 2018., također od teške bolesti raka želudca.[1]                                         

 

E: Šimun je svoje katoličanstvo i hrvatstvo svjedočio od rođenja i djetinjstva, to je zadobio s majčinim mlijekom i obiteljskim odgojem. Osobito je punim plućima disao u vrijeme Hrvatskoga proljeća.

[1] Razgovor s bratom fra Mijom Križancem 15. lipnja 2019.;  Rješenje o prekršaju Šimuna Križanca i dr. br. II/11-375/70. od 19.  veljače  1970.¸i drugi dokumenti u vezi s tim kažnjavanjem; Rješenje broj:II/11-5710/1975.; Anđelko Mijatović, Titovi politički neistomišljenici novogodišnju noć 1976. proveli u zatvorima i psihijatrijskim ustanovama. U povodu 40. obljetnice (1976. – 2016.),  Politički zatvorenik, god. XXIV., siječanj/ožujak/veljača 2016., br. 266, str. 54. – 57.; Šimun Križanac, Moj doček Nove 1976. godine u zatvoru, Politički zatvorenik, God. XXV., travanj/svibanj/lipanj 2016., br. 267, str.  30. – 32.; Dr. Ivan Bagarić, Posljednji zbogom prijatelju i kolegi, Tomislavcity.com;  Prof. dr. Šimun Križanac – posljednje zbogom, Točkanai.net; Podatci Kliničkoga zavoda za patologiju KBC Šalata, dobiveni 24. lipnja od tajnice Bernardice Miter i razgovor s dr. Antom Šarcem, srednjoškolskim kolegom prof. dr. Križanca.    

Naša ognjišta