TROJICA VAŽNIH I NEČASNIH HRVATA: Mesić, Josipović i Milanović

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Postoje dobri i loši ljudi, dobre  i loše obitelji, dobri i loši narodi! Do ove spoznaje  došao sam u razgovoru s Mandelom u Pretoriji 1995. godine.

Piše : Ante Matić –Borčanac

Razgovarao sam s Nelsonom Mandelom 1995. godine za najtiražniji hrvatski list. Do Mandele sam došao preko mog subrata i prijatelja fra Veselka Grubišića, tada misionara u Johanesburgu i našega tada ambasadora u toj zemlji na rogu Afrike, Tvrtka Mursala. Nakon razgovora za novinu, nastavili smo razgovaru o prošlosti i sadašnjosti nekih plemena i naroda. Mandela me silno impresirao kad je govorio o narodima na ovome našemu planetu. On je govorio o Amerikancima, Europljanima, Afrikancima, Azijatima.  Dijelio je narode po kontinentima, gradirao je narode kao dobre i loše, pa sam se pobunio i,na uvijen način rekao mu da takvo razmišljanje o narodima strano je našemu evropkom mentalnom sklopu. Onda je on meni rekao, da je upravo u tomu moj i naš problem. Potom me doslovno matiirao rečenicom kad je rekao: Zašto je vaš Isus uzeo na sebe grijehe naroda i zašto je došao da oslobodi i spasi narode?

No,ostavimo u spokoju jednog od najvećih ljudi dvadesetog stoljeća, Nelsona  Mandelu i pozabavimo se našim narodom i političarima; konkretno trojicom hrvatskih predsjednika, Mesićem, Josipovićem i Milanovićem. Koji je njima vrag da rade što rade, da se ponašaju kako ne dolikuje ljudima koji su na čelu države. Ljudi moji, riječ je o trojici uvaženih i važnih Hrvata – dvojici  bivših i jednom trenutnom predsjedniku Republike Hrvatkle. Kažem, Republike, a ne države. Jer da su oni svjesno što  je sloboda, demokracija i država i,što znači biti na čelu  države, nebi im palo na pamet da rade što rade.

Zašto su trojica važnih Hrvata radila što su radili običnom, malom čovjeku Hrvatu i katoliku – vlastitom narodu!? Tko su oni i tko su ljudi koji su njih birali. Zapravo, tko su i kakvi su Hrvati!? Sad, dolazimo do teškog pitanja, jasnog do nejasnoće i upitnog do nedgovora: Hrvati, dobar ili loš narod!

Ova pitanja me  silno muče ovih dana i godina, pogotovu od kad smo zatečeni i zatočeni od kineskog virusa u kući ili stanu; u kućnom zatvoru, na privremenoj robiji. Kad mine ova pandemija, ova karantena, ova robija, nitko od nas neće moći reći da nije bio u kućnom pritvoru, u zatvoru, na robiji.

Vjerujte mi ako hoćete; ako, pak, nećete, baš me briga i boli me u zidu što ste takvi kakvi jeste, a ja bih silno volio da niste takvi kakvi jeste. Znam da neki ljudi čine zla nekim drugim ljudima, neke obitelji rade gadosti nekim drugim obiteljima, (primjerice, obitelji Romea i Julije), neki narodi rade zla nekim drugim narodima (Nijemci Židovima, Poljacima, Hrvatima, evropski narodi indijanskim plemenima…). Neki ljude rade dobre stvari drugim ljudima, neke obitelji rade lijepe stvari drugim obiteljima, neki narodi rade dobre stvari drugim narodima. Četo se pitam, kakav je koji narod i došao sam, nakon poduže analize prošlosti i sadašnjosti nekih  naroda, pogotovu nakon razgovora s Mandelom, kažem i ne lažem, (na putu što možda nikud ne vodi) došao sam do ove teške i strašne spoznaje – postoje dobri i loši narodi. Navesti ću neke primjere, pa pitam sebe, a i tebe koji ovo čitaš: Zašto Nijemci nisu zaustavili Hitlera da ne radi ono Židovima što je radio, zašto Rusi nisu zaustavili Lenjina i Staljina da ne rade ruskom narodu ono što su radili, zašto Kinezi nisu zaustavili Mao Ce Tunga, oni tamo Pol Pota, oni dolje u Africi Idi Amina…

Kad se radi o pojedincima, kati nekakvim usamljenim zločincima, onda me posebno zabrinjava, pača  ljuti, da ne kažem užasava, što rade neki hrvatski političari hrvatskom narodu; ili, točnije i ubitačnije i neshvatljivije, što trojica hrvatsklih predsjednika uradiše ili još uvijek rade hrvatskom narodu. Najnoviji primjer je Milanović, koji vrijeđa Hrvate koji su dali živote za slobodu hrvatskohg naroda i nikom nepada na pamet da traži njegovo odstupanje s mjesta na kojem su ga izabrali,barem oni kojinisu za njega glasovali. Umjesto da ga hrvatski narod odbaci u političku ropotarnicu nečasnih i zlih ljudi, koji su nanosili neoravde, nevolje i zla vlastitom narodu. Trojica hrvatskih predsjednika nisu bili dostojni hrvatskog naroda, njegove slobode i nade.

Kako su uspjeli doći na mjesto koje im po ničemu ne pripada i tko su ljudi koji su za njih glasovali, koji su ih birali. Na ova pitanja nemam odgovore, a imate li možda vi koji me čitate. Ja sam sebe pročita i one koji su na vlasti, jaste li vi sebe i one za koje ste glasovali.Koga god pitam, nitko ne daje suvisle odgovore na pitanja jasna do nesnoće i uopitna do nedgovora.

Dakle, prst načelo i promisli zrelo, što je znao reći mudri staraci iz moga sela Borčana, Šanjel, što je tom Mesiću bilo, pa je u Hagu krivo svjedočio protiv hrvatskih generala i klevetao prvog predsjednika, svoga predhodnika Franju Tuđmana!? Kažem i ne lažem, koji je bio belaj tom Mesiću pa je radio protiv vlastitog naroda.Onda poslije njega dolazi Josipović i pred Židovima u Jeruzalemu priča o nekoj ustaškoj zmiji, vrijeđa stotine tisuća mrtvih Hrvata i laže prošlosti i sadašnjosti hrvatskog čovjeka i naroda. Onda taj bijednik predsjednik nekih Hrvata, za pobijene hercegovačke fratre od partizanskih krvnika, da su to imali pravo, jer je to bio partizanski partijski ratni zadatak,i onda laže kako su fratri polijevali vrelo ulje po partizanima kad su se primakli zidinama samostana. Kad je to radio i govorio Josipović, moj prijatelj Židov Petar W. Židov i po ocu i pomajci, govorio mi je da Židovi znaju istinu o svemu što je tko radio u ratu i poraću, pa mu nije nikakvo išlo u glavu; kako može predsjednik države blatiti i klevetati vlastiti narod. Još je neke stvari radio taj neuspjeli primjerak ljudske vrste, kao predsjednik Republike Hrvatske, kojeg su zvali lignjun. Zbilja, ljudi moji, koji mu je bio vrag, pa se tako ponašao prema vlastitom narodu!? Poslije tog suludog nadri profesora, sina Titova skojevca i partizansklog provoborca,poslijeratnog važna druga i komuniste, dolazi na čelo hrvatskog naroda, žena imenom Kolinda. Ona je žena ko žena, odradila svoj mandat po programu onih koji su je metnuli na taj položaj , pa kad sve čovjek sagleda, nit je radila bogzna što važno, nit nevažno, nit smrdi, nit miriše.  Poslje lijepe i drage naše Kolinde došao je na čelo države čovjek imenom Zoran, a prezimenom Milanović, koji kaže da su njegovi korijeni u Livnu, a ćaća mu je rođen u Sinju, točnije u sinjeskom selu Glavice, koje su Sinjani zvali Mala Moskva, a on Zoran, rođen je u Zagrebu. Dakle, kad čovjek to sagleda, pomisli da taj čovjek  ima  „gene kamene!  i alkarsko viteško srce, da je potekao od dobrih i čvrstih Hrvata, sinjskih vitezova! Hrvate za Sinj veže junaštvo hrvatskih branitelja  u borbi prtiv Turaka, Isusova majka Marija i alka. Sinjska Gospa, i sinjska alka. Ako se to sve ima u vidu, onda se čovjek upita, koji je vrag tom Zoranu Milanoviću da vrijeđa hrvatske mrtve junake, koji su dali svoje živote za slobodu hrvatskoh čovjeka i koji je crveni đava  tom čovjeku da državu Hrvata nazove „slučajna“ država, a u rat za slobodu hrvatskog naroda išli su nepismeni i sirotinja. Poznajem najmanje deset hrvatskih dragovoljaca, koji su bili doktori znanosti i akademici! U rat je išla sirotinje i nepismeni,kaže on o sebi se on zabavao. Slučajni čovjek na čelu slučajne države slučano dođer u Jasdenovac i slučajno omalovaži mrtve hrvatske heroje,a žive Hrvate dubinski povrijedi i ozlojadi. Koji je đava tom čovjeku i kako je moguće da je takav  čovjek na čelu države Hrvatske; pa, ljudi moji, on je zabogamiloga legalno izabrani predsjednik Republike Hrvatske i stoluje tamo u prijestolnici svih Hrvata – Zagrebu, gdje su stolovali i ona dvojica nečasnih ljudi prije njega.

Štovani čitatelju, tako ti živoga i blagoga Boga, imaš li ti odgovor na ovo pitanje, koje mene muči. Nebi to bilo ništa strašno, da sam ja sam u tome. Milijune Hrvata muči to pitanje: kako je moguće da se tako ponašaju i odnose predsjednici Republike Hrvatske prema vlasitom narodu, njegovoj prošlosti i sadašnjosti? Ovaj skojevac na vlasti u Hrvatskoj predložio je i osnova neko povjerenstvo za suočavanje s propšlosti. Ja predlažem da se suočimo sa sadašnjosti. Tko šljivi budućnosti i spokoj nek je prošlosti!