Na morskom plavetnilu, blagom,
umirujućem i zastrašujućem,
tražio sam Te.
U šumu vala zapjenjena, obalu dok miluje,
sa žalom dok se ljubi, hridi sivoj, bezosjećajnoj,
dok se daje…
U daljinama, u prostranstvima sanjanim,
gradovima, ljudima, obalama nepoznatim…
Tražio sam Te,
u sjeni, u hladovini orahove grane,
na žezi, u omarini kamenite grede…
Na proplanku cvjetnom s pčelama, s leptirima…
Tražio sam Te,
na livadama pokošenim,
u mirisu osušene trave,
u naviljku nabacanog sijena, u stihu,
riječi dirljivoj i moćnoj.
Tražio sam Te
na ognjištu djedova svojih,
u plamenu vatre obiteljske,
u pepelu sagorenih grana,
na groblju uspomena, u prošlosti mojoj;
tražio sam Te!
—
Vrijeme je odmaklo. Rat je…
Izgubio sam svaku nadu da ćemo se sresti!
Zaborav si,
tek psovka na usnama pogrdna i gruba.
Ubit ću danas ako budem morao,
za komad zemlje, zbog ideala, strasti,
ni sam ne znam zašto?
Da bih preživio valjda; životinjski napast ću podlo!
Gazio sam brdo okomito, stijene mokre i skliske;
odlučan da se vratim…
Padam… padam…,
komad stijene odlomljene u ruci sam držao, ništa više, padajući…
Padam, o stijene udarajuć’ oštre,
o grane kržljave…
Nenadano neke, nevidljive, ruke snažne,
božanski sigurno primiše me, priljubiše uz stijenu!
Padam…
svejedno da li ću umrijeti ili ne, sreo sam Te!
U blatu, na mokroj zemlji ležim,
krvlju obliven i strahom ljudskim,
obliven spokojem.
Sreo sam Te!
Stipan Perković – Pipa
2010.