Sanjao sam riječ
kroz klisure što se valja,
kroz usjeke što odzvanja,
od stijenu se razbila u jeku.
Ječi, bruji, kao da se približava,
kao povik jače zvoni, odjekuje
iz kanjona neki glas.
Prenulo me usred noći.
Što remeti gluhi mrak?
Možda potok to žubori
i stijenom se poigrava,
preskače je, po njoj klizi,
zapljuskujuć’ meki šaš.
Ma to slap je,
pomislih u prvi mah.
U postelju, opet, da ću leći,
muklo začuh neki glas.
Osluškujem, očekujem:
neće li se javit skoro,
dočeka me mukli mrak.
Ma to mi se pričinilo
il’sam jadan ružno snio,
umirih se tako tad.
Postelja mekana
grli me pospana,
snove dozivam čeznutljive,
kad glasovi opet zovu i nejasno dovikuju.
Lutalica to je neki,
pijanica izgubljeni, mislio sam,
sitnog novca uzeh nešto,
želeć’ kupit miran san.
Stajao sam nasred ceste,
nigdje nikog, gledam, okrećem se,
samo mrkla sa mnom noć…
Tek anđeli u snovima,
tek anđeli ti nebeski
ko da žele crno nebo rastvoriti
i oblake rastjerati mračne.
Oblaci mračni putuju,
nepreglednim nebom tamnim na vjetru jašu.
Mačem pravednosti nebo rastvaraju anđeli…
Sijeku oblake olovne.
I svjetlo, opet, obasjava i
riječ zvoni Božja…
U meni!
Stipan Perković – Pipa
2010.