STIPAN PERKOVIĆ – PIPA: Orao i pjesnik

objavljeno u: SLIKE | 0

Snivao sam snove na nebu visoko

kada začuh glas: Orle, Orle, ptico nebeska!

Pogled svratih, dolje čovjek doziva i maše.

Približih se, a ono sanjar neki ili pjesnik?

Orle, ptico nebeska, reče, ponesi me gore u

plavetnilo nebesko iznad oblaka,

u prostranstva nepregledna, da budemo jedno!

Želim vidjeti što nisam vidio i doznati što ne znam,

ja svega željan, a ti svega sit!

 

Strasno, pjesnički rječito, navaljivaše pjesnik il’ sanjar, već što je;

odoljeti ne mogoh!

Težak si, velim, al’ vidim, duša ti je sanjarska i laka; a duša vidi k’o i oko!

I uzeh dušu sanjarsku

i kao u pjesmi vinusmo se iznad zemlje s vjetrovima;

nekad dvoje, a sad samo jedno!

 

Kuda me vodiš , o Orle, ptico nebeska!

Reci, reci što je ono –

kakav sjaj je blještav iza oblaka?

 

Kad jeknu riječ, otkotrlja se k’o iz izvora vječnosti;

Ja sam Istok, ranoranilac  sjajni!

Sunčev sam miljenik, ljubimac sam svjetla;

prvog me obasjava.

U meni jutro se budi, ja sam početak, izvor sam dana.

Nada je u meni skrivena, iščekivanja ljudska moja su tajna!

 

O Orle, ptico nebeska, tajne skrivene tebi su vidljive!

Nosi me, nosi dalje, leti, samo leti

da vidim  gdje istok zapad dira!’

 

Što zboriš, čovječe neupućeni?, zagrmi glas iz mraka!

Varka je to samo, visina te opila!

Ja sam Zapad, sanjar, prijatelj noći,

snovi su u meni skriveni!

Plašt sam ljubavnika i zavjesa strastima,

u meni misli su pjesnika, boema i buntovnika,

poznajem namjere skitnica i probisvijeta,

vidim što noć  skriva!

Suncu velikom, jastuk sam i počinak!

 

O Ptico, o ptico nebeska, leti, ne staj’, samo leti, sve mi pokaži!

 

Na krilima s vjetrovima, prostranstvima nebeskim plovimo.

Kad buku neku i orljavu začusmo:

Kuda vas dvojica sanjara?

Ne budite vjetrove usnule!

Ja sam Sjever, huk Boga živoga!

Leden je dah moj, Bura u meni sniva.

Mrazovi i ledovi braća su moja;

živ čovjek me nikad ne priziva!

 

O vjetre silni, umorni smo, promrzli…

Htjeli bismo se ugrijati samo,

hladan je dah tvoj!

Uskovitla se vjetar studen, oluju diže snježnu, iz pukotina dubokih suknu,

po krilima nas ošinu!

Poletjesmo nošeni Burom,

planine ledene ostavljajući sjeveru studenom.

 

Najedanput utihnu sjeverac i nesta!

Iz valova morskih progovori glas topao i vlažan:

‘ko su došljaci izgubljeni?

 

Mi jug tražimo!

 

Ja sam Jug, prijatelj morskih struja.

Misli sumorne i vjetrovi tuge djeca su moja,

u oblacima nosim ljudske tlapnje.

Bol sam pjesnika i molitva žetalaca;

mornarima prokletstvo sam i spas,

i oluja sam i lahor.

U meni sanjarenja djevojačka i poljupci neljubljeni,

i sjeta i kiša u meni je skrivena.

 

O Juže, Brate,

dopusti da se odmorimo u toplini tvojih struja,

pa kada kreneš i nas ponesi kuda god ideš!

 

 

                                                                                 Stipan Perković – Pipa