Bože, izusti ime moje!
Znam, Ti, kada govoriš jednomu, govoriš narodu;
kada govoriš narodu, govoriš jednomu;
razgovaraj sa mnom kao da sam Izabrani Tvoj.
Reci, što sam u Tvojim očima – ja i ovaj narod na umoru?
Tko samo od onih nedostojnih kojih si se spomenuo u svojim pismima?
Spomeni se i nas, Bože, mene i ovog naroda izgubljenog.
Spomeni se ovog stada bez pastira rastjeranog po svom svijetu;
pogledaj, striže ga tko stigne i kolje komu se prohtije…
Smiluj se Bože, uzmi nas u zaštitu i stavi na ramena – k’o križ.
Zar ne vidiš da sam janje izgubljeno,
Bježim i od sebe i od Tebe i od dušmana svojih
dok se ne zapnem u oštroj drači zarobljen
i imena Tvoga dok se ne spomenem;
a što činim, znaj, da činim u neznanju.
A moj bijeg – tražnje je, ništa više, znaš, da se uzdam se u Tebe
i nadam se preko svake nade.
Nisam li onda slika Abrahama, oca vjere – sluge Tvoga?
Sanjam, obećao si mi snagu i slavu među svim narodima
i potomstvo što se prebrojati ne može.
A ja, lutam po bespućima svijeta bez igdje ičega, bez igdje ikoga…
uvenuo, bliže sam zemlji nego nebu, i kada te spomenem,
smiju mi se krajičkom usana kao što se Sara Tebi smijala…
A ja Vjerujem da sam Izabran i znam, čuo sam Tvoj glas,
i na umoru se nadam slavi, i mrtav, kada me budu spuštali u grob,
živjet ću u Tebi i umrijeti neću nikada…
Reci, da li sam Jakov – izabrani sin?
Sanjam otvoreno nebo, a spavam na hladnu kamenu;
Blagoslovljen, a progonjen.
Vidim što ne postoji u ljudskim očima
i penjem se stubama kojih nema
i tražim obećano, i u dvojbi, u kušnji, podići ću ruku na Anđela Božjeg, ako treba!
Shrvan od snova, do iznemoglosti,
završit ću u prašini, u blatu,
prisiljen služiti gospodarima svijeta,
ali snove, glas savjesti, zov izabranosti, nitko mi uzeti ne može…
Jesam li David, Pastir i Kralj?
Zar nisam izišao pred Golijata i borio se, ne jednom, kada se nitko usudio nije?
Kraljevi zemaljski i knezovi gledali su i trgovali,
i čudili se, i pitali: Odakle mu snaga?
A ja znam i Ti znaš: nijedna sila ne može pobijediti Boga živoga,
niti se riječ Tvoja ušutkati da.
Pogledaj me danas, bez kraljevstva i bez vojske,
bez prijestolja i bez krune, tek blijedi spomen slave pradjedova…
Jesam li, možda, Ivan – Prorok?
Krstim, a trebam krštenje,
vičem, a glasa mi nitko ne sluša.
Govorim o Bogu; oni siti – ja gladan i žedan, prosjak ubogi…
Poravnajte putove Gospodinu!,
vičem u pustinji, a pustinja šuti, samo jeka moga glasa ječi…
Ili sam onaj drugi Ivan?
Onaj ljubljeni učenik Gospodinov, koga je Gospodin ljubi,
onaj što stoji na Golgoti, pod Križem, zajedno s Majkom Gospodinovom,
muku Gospodnju gleda – gleda Boga pribijena na križ.
Sluša vapaje, sluša, kako zapomaže poniženi Bog…
i kada se nebo spustilo na zemlju i tama se uvukla u srca ljudska,
i kada se zemlja tresla i zidine hramske pucale,
i kada je Petar zatajio Krista…,
Ivan je ostao uz mrtva Boga,
privija ga, u mračan grob ga liježe i nada se
jer u mrtvom vidi živa,
u njemu molba, obećanje, glas Gospodnji:
Ženo!, evo Ti Sina!
Sine!, evo ti Majke!
LJUBLJENI MOJ NARODE HRVATSKI,
VI STE NAROD NADE,
Narod Izabrani!
Stipan Perković – Pipa
09.5.2019.