U hrvatskoj nacionalnoj svijesti postoje datumi koji su izravno povezani s osjećajem neizbrisivosti. Koliko god da se bilo tko trudio takve datume izbrisati, zanemariti, zabraniti, pretrpati ili zaboraviti, oni iz dna narodne duše izbiju na površinu, dobiju karakter nepobjedivosti i neuništivosti. Takvi datumi su za nacionalni identitet jači od bilo kojega službenog blagdana koji narodu propiše trenutna vlast.
Za hrvatske domoljube postoje dva datuma koje nikakva sila ne može izbrisati. Ta dva datuma su deseti travnja i peti kolovoza. Mogu se sile truditi zabranjivati, omalovažavati ili izrugivati proslave, datumi ostaju, oni su stožerni, neuništivi. Oni su dio duboke nacionalne podsvijesti.
Zašto je dan Oluje, peti kolovoza, jedini iskreni nacionalni blagdan demokratske i slobodne Republike Hrvatske?
Odgovor je jasan.
Narod osjeća i zna koji datumi su u njegovoj povijesti bili prekretnice, dani na koje se ispunio san o državi i slobodi. To su dani kad je narod osjetio da postoji mogućnost stvaranja države i slobode. To su dani kad je hrvatski narod osjetio kraj nepravde, progona i zatiranja. Taj osjećaj narodu ne treba objašnjavati, on zna zašto je baš taj datum neizbrisiv. Poznato je da je čovjek čisto emocionalno biće.
Današnja neuropsihologija kaže da ne postoji ništa racionalno što nije prethodno bilo emocionalno. Emocija je ono što određuje čovjeka, ono što ostaje usječeno i prenosi se s generacije na generaciju. U hrvatskoj domoljubnoj svijesti jedan od njih je dan Oluje. Kako to da na razne nametnute i izmišljene datume nema barjaka na prozorima, a na dan Oluje ih ima?
Očito hrvatski narod zna i osjeća da je Oluja dan kada je zemlja oslobođena, dan kada je jedini način stvarnog oslobođenja, vojni poraz okupatora, nastupio. U Oluji je sažeta sva simbolika i sve emocije. Oluja je jedini dan kad svi Hrvati osjećaju da je zemlja oslobođena, iako će mnogi propagatori i logičari navest stotinu razloga da peti kolovoza nije dan kad je…
Zašto će Hrvati uvijek slaviti Oluju i zašto Oluju treba slaviti punim plućima i s ponosom?
Oluja je dan kad je konačno prekinuta jugofašistička i četnička okupacija hrvatske države. Bez Oluje bi najveći dio hrvatskog i bosansko hercegovačkog teritorija ostao srbska okupacijska zona sumraka. Zona u kojoj je ubijano i uništavano sve ono što nije bilo za Veliku Srbiju, čistu ili jugoprefarbanu. Oluja je dakle točka završetka nacionalnog uništavanja i sustavnog etničkog progona svih koji nisu bili Srbi.
Olujom je prekinuta blokada Bihaća. Bez Oluje bi Bihać doživio sudbinu Srebrenice. Da nije bilo Oluje deset puta više bosanskih žertava bi danas oplakivali bošnjački neonacionalisti, koji uporno odbijaju činjenice i pokušavaju u ime bošnjačkog nacionalizma napraviti jednoznačje između hrvatskog vojnika i jugofašističko-srpskog. Možda Bosanci uče sporo, ali se nadamo da će i kod njih istina izići na površinu. Mnogi muslimani su od strane istih hordi poubijani 41. i 45. jer su, tada, bili Hrvati. Ti isti, njihovi unuci, sinovi i kćeri su i Bihaću pripremali sudbinu Srebrenice. Da nije bilo Oluje danas bi naši susjedi u srpnju obilježavali genocid u Potočarima, a u kolovozu još veći u Cazinskoj krajini. Tu istinu ne može sakriti niti kratkoća sjećanja današnjih muslimansko-bošnjačkih nacionalista, uglavnom nekadašnih jugoideologa niti namjerno iskrivljavanje činjenica. U kontekstu Oluje i povezanosti narodnog korpusa je zanimljiva simbolika skidanja srbske zastave na kninskoj tvrđavi. Srbsku zastavu je skinuo hrvatski bojovnik musliman pentrajući se na ramena svojeg suborca kršćanina.
Sljedeći razlog za slavljenje Oluje su hrvatski pravoslavci lojalni svojoj domovini, Hrvati ili Srbi, ali svakako ljudi koji ne žive u Hrvatskoj, a sanjaju navodnu domovinu preko Drine. Mnogi oni su bili hrvatski vojnici koji su znali da im je domovina Hrvatska. Zbog njih i zbog suživota je slavljenje Oluje bitno. Slavljenjem Oluje u tom kontekstu pokazujemo da hrvatskom narodu nisu problem Srbi ili pravoslavci, muslimani, katolici ili nevjernici nego oni koji su spremni za tuđe interese ubijati i paliti zemlju koja ih hrani.
Zadnji i najveći razlog za slavljenje Oluje je njezin povijesni utjecaj na buduće sukobe i ratove. Oluja je sa sobom odnijela mnoge agresore, palikuće i njihove jatake. Ona je odnijela one koji su tu rođeni da bi bili poluga uništenja u svakom mogućem ratu ili sukobu. Ona je odnijela one koji su u zemlji hrvatskoj rođeni, ali nikada s njom nisu srođeni. Oluja je odnijela te čudne ljude, ljude koji su od svojeg naseljavanja pa do Oluje u svakoj prigodi uzimali pušku ili vlast u ruke da bi ubijali i zatrirali u ime srbstva i prekodrinske ideologije. Bili su i željeli ostati poluga osvajača, jeftini izdajnik koji svakome koljaču iznutra otvara vrata da može paliti i uništavati, a z uzvrat dobiva jeftini plijen materijalnog i političkog probitka. Opravdani prijezir prema svojem sluganskom karakteru takvi ljudi proglašavaju svojom mitskom ulogom jadnika i žrtava umjesto da konačno postanu lojalni onoj zemlji koja ih hrani.
Oluja je odnijela aktivne i neaktivne, ali zato vječite pobornike neprekidnog sukoba, ljude koji su bili i ostali bi protiv svake hrvatske države. Oni se nikad nisu libili u ime srbskog kralja i jugofašističke ideje ubijati susjede, hodočasnike iz Borićevca ili nenaoružane muškarce iz Srebrenice, ranjenike u Vukovaru ili starce u susjednom selu. Došli kao turski sluge, a ostali kao vječite poluge svake strane sile, simboli i uzdanice okupacije, terora i protivljenja hrvatskoj slobodi i državi.
U njihovom odlasku je nemjerljiva zasluga Oluje u odnosu na buduće sukobe i ratove. Oluja je odlaskom palikuća postala kamen temeljac mirnog suživota.
Slaviti Oluju znači slaviti oslobođenje uništene i zapaljene domovine, deblokadu susjedne države BiH i sprječavanje genocida nad stanovništvom u Cazinskoj krajini.
Slaviti Oluju znači slaviti kraj rata i razaranja.
Slaviti Oluju znači slaviti odlazak velikog broja palikuća, osvajača i koljača. Nitko normalan ne plače za onima koji su palili i uništavali, razarali i ubijali. Zbog njihovog odlaska plaču oni sami i oni kojim abi oni i u budućnsoti slučili kao vjerni saveznici u planiranim osvajanjima.
Normalan čovjek, nakon što je iz kuće istjerao lopova, palikuću ili silovatelja, odahne, zapali cigaru i potegne dobar gutljaj vina. Ostala mu je razrušena kuća, susjedstvo je uništeno, al čovjek je svjestan da je teroru zločinaca i njihovim pomagačima došao kraj.
Kuću ćemo izgraditi, susjedstvo ćemo nekako uskladiti, ali za odlaskom krvoloka i njihovih jataka niti imamo pravo žaliti niti njihov odlazak smatrati ljudskim, nacionalnim ili moralnim gubitkom.
Da su ostali, ili ako se ne daj Bože opet vrate, oni će opet biti poluga rata i razaranja, a oni koji njihov odlazak žale i povratak zagovaraju oni su zagovornici novih pokolja koje njihovi prekodrinski meštri stalno prizivaju.
Oluja je dan kad narod osjeća istinu, pravdu i dobro, ali i dan koji začetnici i zagovornici pokolja svim silama žele popljuvati, omalovažiti ili dovesti u pitanje.
Neki od njih to rade planski, neki jer su budale i naivci, no svi oni su sudionici one politike koja je dovela do Bleiburga, Vukovara, Škabrnje i Srebrenice.
Srećom narod ne nasjeda na izrazito jake pokušaje obmane, on ponosno slavi svoje stožerne datume i onda kad ih zabrane ili omalovažavaju.
S pravom.
S koljena na koljeno nek Oluja bude dan koji svaki Hrvat i Hrvatica slave.
Svim bojovnicima i bojovnicama, posebno onima koji su čitav rat proveli na terenu, sretan dan najvećeg nacionalnog uspjeha i slobode!
Tekst: Vinko Vukadin