Srbski premijer Vučić je, ne tako davno, svoje poimanje srbske pravednosti prema bosanskim muslimanima, “Turcima”, izrazio u načelu “za jednog Srbina 100 muslimana”.
To načelo su istočnobosanski muslimani iskusili još 41. godine, kad su četničke horde poklale sve što je hodalo na dvije noge i častilo Allaha. U to vrijeme su skoro nestali muslimani u istočnoj Bosni. Samo zahvaljujući Juri Francetiću i njegovoj Crnoj legiji četnici su protjerani, a mnogi životi bosanskohercegovačkih muslimana su spašeni.
Nažalost ova povijesna lekcija je ostala nenaučena, pa su Srbi i u ovom zadnjem osvajačkom ratu količinu svoje mržnje prema muslimanima iskazali masovnim pokoljima. Da nije bilo Ante Gotovine, Srebrenica, kao mjesto genocida, nebi bila jedini simbol i mjesto pokolja bosanskohercegovačkih muslimana, njoj bi se sigurno pridružio i Bihać.
No, kad rat završi i vrijeme odmakne, brzo se zaboravi kako je to bilo u ratu.
Kalkulacija zaboravom je osnovna pretpostavka budućih ratova i nepravde, a Balkan je kao stvoren za nove krvave obračune. Jedna od sigurnijih metoda novih ratova je negiranje istine, poricanje genocida i prisilno pomirivanje u ime načela ravnomjernosti krivnje.
U skladu s proklamiranom politikom ekvivalencije krivnje i rehabilitacije Srba, njihov premijer je dobio nalog da se pojavi u Srebrenici, na mjestu najvećeg pokolja nakon drugog svjetskog rata, ako izuzmemo masovne partizanske pokolje Hrvata na križnim putevima. Zanimljivo je da je i u ovim pokoljima stradalo na desetke tisuća bosansko hercegovačkih muslimana, ali je njihova žrtva neprimjećena, zahvaljujući činjenici da su partizani svoje pokolje opradvdavali navodnom pravdom nad ustašama, a muslimani su brzo zaboravili da su im djedovi i očevi ubijani kao ustaše i Hrvati u ime druga Tita i Jugoslavije.
Iako je par dana prije baš taj Vučić spriječio donošenje rezolucije o genocidu, njega obraz nije zasmetao, da se, kao tipičan srbski nacionalist, četnik, pojavi u Srebrenici.
Zašto je odabran baš on?
Mislim da je razlog iskrena i duboka mržnja prema bosansko hercegovačkim muslimanima. Ponižavanje žrtve je iskonski ritual horde i plemena. Za takve misije se bira onaj koji nema nikakvog problema smiješiti se u lice žrtvama. Za takve rituale je idealna osoba kojoj pričinja veliko zadovoljstvo vidjeti na jednom mjestu toliko uplakanih “Turaka”, koje je ruka njegovih sudrugova obukla u crninu. Za takve rituale horda bira onoga koji je emocionalno toliko osakaćen da mu, niti suze staraca, niti plač i naricanje nane, ne mogu uznemiriti sigurni korak, dok polaže bijeli ljiljan, “srbski” poziv na oprost i pomirbu.
Došao je Vučić da iskaže, ne kajanje ili molbu za oprost. Ne, on je došao da iskaže poštovanje prema “svim” žrtvama i da upozori da su svi bili žrtve, a njegova ruka je ispružena za pomirbu. Svi su žrtve, a on je najmoralniji među žrtvama pa je eto baš ona taj koji pokazuje vanserijsku humanost i prvi pruža ruku oprosta.
Normalnom čovjeku bi se povratilo samo dok vrti ove slike po glavi, ali njemu se ne povraća.
Zamislite bezobrazluka, onaj koji je pozivao na ubijanje 100 muslimana za jednog Srbina, baš on osjeća potrebu ispružiti ruku pomirenja kao prvi. On je taj koji preuzima inicijativu pomirbe, on diktira tko je u ovom teatru ogavnog pljuvanja po žrtvama mirotvorac, a tko “ostrašćeni” balkanski krvolok kojemu nije dosta krvi i ratova u kojima su sve majke isto plakale.
Samo što su srbski sinovi ginuli daleko od Srbije, a hrvatski i bošnjački ispred vlastitog praga.
On se osjeća pozvanim da prvi ispruži ruku, da izazove žrtve da tu ruku prihvate ili odbiju. Ako ju odbiju oni će biti ti koji ne žele mir.
Osnovno pravilo pristojnosti nas je učilo da uvijek prvi ruku pruža onaj koji je pozicijom i ugledom “viši”. Tako stariji pozdravlja kao prvi mlađega, a ne obrnuto, žena prva daje muškarcu znak da ga želi upoznati…
U ovom slučaju bi dakle žrtva trebala prva pružiti ruku, a na zločincu je da pričeka i ponizno zamoli za oprost.
No u srbskoj balkanskoj kulturi umišljenosti i bahatosti ta pravila ne igraju nikakvu ulogu. Srbsko samopoimanje vlastite nacije i uloge na Balkanu polazi od pretpostavke da su oni na svakom području doma, ako nema pisanih tragova, oni ih izmisle, ako ne mogu izmislit onda pokušaju osvojiti. U njihovom poimanju povijesti je Srbin uvijek bio žrtva, veliki ratnik i onaj koji vječito gubi, iako je najhrabriji. Oni su jedini na Balkanu, i nakon sedam stoljeća, neintegrirani, pale zemlju, koja je navodno njihova i sanjaju o domovini preko Drine, iako im Drina nije granica.
Iz toga samopimanja proizlazi bahatost, bezobrazluk i agresivnost u vrijeđanju žrtava i tumačenju da su svi krivi na isti način. Načelo “ko nas to bre zavadi?”, je osnovno načelo političke promidžbe i njihovog “pružanja ruku” na pomirbu.
Vučić, prvi, pruža muslimanima ruku pomirbe. Ova bahatost i nepoštivanje žrtava od krvnika čini udjelitelja milosti i mjerilo pomirljivosti, a od žrtve čini onoga koji uporno ne želi mir.
Neki ljudi su očito prozrijeli ovu balkansku igru, možda je napad na Vučića i insceniran da bi se muslimanima ugurala odgovornost za nepomirbu, ali napad na njega pokazuje da nema pomirbe ni mira dok se srbskoj politici osvajanja i prisvajanja ne kaže “dosta”!
Tisuće bosansko hercegovačkih muslimana oplakuju nevino poubijane, a Vučić ih proziva da ne prihvaćaju njegovu ruku pomirbe, srbsku ruku koja želi graditi zajedničku balkansku budućnost.
Svaki normalan čovjek, iole kultivirana osoba, bi čekala da ju pozovu žrtve, da joj žrtve pruže ruku. Normalna osoba bi se pokajala, priznala genocid, a ne svim silama nastojala od očitog genocida napraviti uobičajeni zločin po načelu “svi smo mi krivi”.
No u Vučićevom i srbskom političkom svijetu ta kategorija ne postoji. U njihovom svijetu postoji vječita srbska žrtva i njihovo pravo da se osvećuju za svoje mitske žrtve.
Vučićeva ruka, koju pruža na pomirbu, je nepotrebno i bezobrazno ispružena.
Ona nije ruka pomirbe, ona je ruka provokacije jer nije Vučić taj koji bi imao pravo ispružiti ruku prije nego žrtve ispruže svoju.
A za to je potrebno više od jeftinog srbskog teatra po načelu “ko nas to bre zavadi”.
Tekst: Vinko Vukadin
Foto: BHRT