PRIKO MRGINJA: Tko se srami HOS-a?

objavljeno u: PRIKO MRGINJA | 0

Pogledah prije par dana jako dobar film o „Jean Michel Nicollie-u, francuskom dragovoljcu u obrani Vukovara i ratu protiv Jugoslavije i četnika. Dvorana prepuna, ljudi stoje okolo, u sredini dvorane stolci s bijelim papirima na kojima su ispisana imena uzvanika takozvane VIP klase. Među uzvanicima brat i majka poginulog dragovoljca, Francuza, simbola hrvatske želje za slobodom i bezćutnosti EU zajednice i takozvane humane Europe.

Za vrijeme filma se stalno pitam jesam li ja krivo razumio ili sam pogriješio kad sam mislio da je Jean Michel bio pripadnik hrvatske postrojbe HOS-a? Možda sam pogriješio, možda je to jedna od čestih zabuna oko hrvatskih postrojbi.

No, nakon filma i nakon očito nepredviđenog govora, najboljeg dijela predstave, na pozornicu je izišla gospođa Lyliane, Jean Michelova majka i održala potresan, dirljiv i poučan govor.

Prve njezine riječi su bile:

„Moj sin je bio pripadnik HOS-a, zar bih se ja toga trebala sramiti?“

Dvorana je eksplodirala kao i prethodno kod pljeska ovoj majci, ali se u pljesku osjetilo pitanje zašto te riječi hrvatskom narodu mora uputiti majka Francuskinja?

Ona je Francuskinja i ona ne poznaje tipično hrvatski strah i sram utuvljen u glave i srca u vrijeme jugodiktature. Ona se ne srami onoga što nas je učinilo slobodnima. Francuskinji je normalno da je ponosna na postrojbu u kojoj se borio njezin sin, ali Hrvatima je očito postalo normalno da provode različite vrste autocenzura i dišu kao da je još uvijek Jugoslavija.

Za mene je svaka hrvatska postrojba ista, neki se malo više hvale, neki malo manje, ali svaki ratnik je isti, svaki branitelj je uzidao svoj kamenčić u slobodu.

HOS sam privolio radi nekoliko prijatelja koji su se borili i s kojima sam za vrijeme rata surađivao. Bili su dragovoljci i obični ratnici. HOS sam zavolio radi povijesne poveznice i radi jasne političke poruke da se radi o momcima i curama koji nemaju potrebu sramiti se svoje povijesti i svojih očeva.

Povijest HOS-a je povijest hrvatskog razdora, hrvatskih podmetanja i hrvatske sramote jer se Hrvati srame svojega. Političke igre oko HSP-a, u kojima je nažalost bil puno nejasnoća, podmetanja, zla i tuđih interesa, su od, sigurno vrhunske postrojbe i imena, napravili rubnu skupinu koje se očito netko srami, ali taj netko bi se trebao sramiti svoje šutnje o HOS-u i svojeg srama.

Kad se privatna osoba svojeg srami to je dokaz slabosti, no kad država sustavno jednu skupinu ratnikaza slobodu gura na marginu, onda je to nacionalna izdaja i kriminal prve klase.

Svjedoci smo protjerivanja hrvatskog pozdrava „Za dom spremni“ i njegovog kriminaliziranja zbog navodnog fašističkog prizvuka. Na stranu rasprava o tomu je li to povijesni ili prigodni pozdrav, on je jedan od najboljih pozdrava koje je kreirala hrvatska vojnička mašta, on je pozdrav pod kojim su ginuli momci i cure u dva rata za našu slobodu, on je pozdrav slobode i spremnosti na smrt za državu i dom.

Svaki drugi narod bi ustao na noge i rekao „Dosta“, ali ne i hrvatski političari, novinari i javni pokunjenici, oni koji se javno srame svega, osim vlastite karijere okrunjene krađom, korupcijom i izdajom naroda. Oni bi nam govorili što je moderno, proeuropsko i prihvatljivo, oni koji su se za vrijeme rata obogatili i skočili iz partijskih opanaka u kapitalističke cipele od zmijske kože.

Oni nam naturaju osjećaj šutnje i potrebe da se prešuti HOS ili neka druga postrojba?

Nažalost njjihova strategija djeluje. Oni su toliko učinkoviti da se i jedan jako dobar film ukalja jer se tvorci ne usude javno izreću banalnu istinu, ovaj čovjek bijaše pripadnik HOS-a.

HOS je danas simbol, kao i Tigrovi, Pume ili neka druga postrojba. HOS je postrojba koja ima svoj identitet, to je postrojba koja ima svoj karakter i o kojoj će djeca govorti kao i o Tigrovima, s dozom mistike i religioznosti. Interne prepirke tko je bio elitniji i bolji su više na razini gostioničarskog raspravaljanja među ratnicima i onima koji rata nisu vidjeli.

HOS je i dan danas marginaliziran, namjerno, planski i sustavno. Ne radi HOS-a nego radi simbolike koju nosi ta postrojba, radi njihove neustrašive borbe, realne hrabrosti ili ušminkane mitologije, ali to je ono što našem narodu nedostaje.

Mi smo dobili rat, ali još uvijek nemamo one velike i male junake, vitezove i heroje.

Jean Michel Nicollier je bio jedan od njih i dobro je da je bio baš Francuz jer je neka sveopća vrijednost, osoba koja bi nama Hrvatima mogla konačno otovoriti oči i reći nam:

Mi smo se borili za slobodu i državu, zar se trebamo toga sramiti?

Ovaj tekst posvećujem svojem prijatelju HOS-ovcu Joži, Međimurcu koji je bio i ostao ponosni HOS-ovac, a i svim drugima, ne samo HOS-ovcima, koji su s pravom ponosni na nemjerljivu žrtvu prineseneu na oltar naše slobode.

Učili su nas da šutimo i ne budemo preglasni jer nije dobro ono na što bismo trebali biti ponosni.

Okrenimo tu pilu kojom nam pilaju život i recimo im da smo ponosni i na HOS i na Tigrove, Pume, Lisice, HVO ili bilo koju hrvatsku postrojbu jer smo mi uvijek spremni biti ponosni na one koji su bili spremni umrijeti za naš dom.

 

Tekst: Vinko Vukadin

Foto: Marko Radoš Mara