Na sve strane oko mene spasitelji. Kad razgovoram s prijateljima iz HDZ-a onda mi ne treba više ni Bog ni Gospa jer se ukazala Kolinda.
Kad sam u društvu imotske intelektualne elite onda ni sam Gospodin Bog nije blizu Milanovom poštenju i elokventnosti, pravi spasitelj roda hrvatskoga. On će liječničkom milošću i Gotovčevim govorom pacijentu udahnuti duh života. On je zora koja se javlja na rubu doline suza i donosi nam radosnu vijest božanski umilne brige za narod.
Imam puno prijatelja koji sebe zovu pravašima. kad ne osnivaju novu stranku oni tjeraju udbaše i hadezeovce. Srećom oni ovaj put nemaju rješenje i nisu odabrali spasitelja. Osim ako i Antu ne ubrajamo u njihovu skupinu. No dok me onu uvjere da imaju spasitelja njihov kandidat će se raspasti na sastavne dijelove pa nema opasnosti da me obrate.
Moji ljevičarski prijatelji, ima stvarno takvih, se zaklinju u elokventnost nepravednog partizana s crvenim rogovima i spašavaju narod s one, šumske strane. Meni ne prijeti opasnost s te strane jer ako nešto ne podnosim to su partizani i ta ekipa.
Kako god da okrenem imam dojam da je sve moje prijatelje, ne baš sve, zahvatilo tipično hrvatsko ludilo: kult ličnosti.
Ako malo proanaliziram spasitelje onda skužim da sam ja nepismen ili nereligiozan, nikako da shvatim veličinu bogova i pokloništvo vjernika.
Ostajem politički nevjernik. Meni ne treba ni spasitelj ni spasiteljica, meni bi dobro došla izvorna politička osoba, čovjek koji voli svoj narod i radi za njega, čovjek koji osuđuje svaki zločin i nepravdu, sam misli svojom glavom i ne živi od sitniša koji ušićari na nekoj državnoj, narodnoj, grbači.
Meni bi dobro došao, a vjerojatno i jadnom narodu, sasvim normalan hrvatski političar, može i političaraka, samo nek ima malo više od dobre guzice i da je ipak malo erotičnija od big mame.
Ostajem i dalje politički nevjernik i nadam se da će i fanatični vjernici lokalnih bogova kad tad shvatit da je samo jedan Spasitelj, a jako puno lažnih proroka.
P.S. političke vjernice nek mi oproste seksizam.
P.P.S. A bogovi nek se smiluju narodu i teatar oko spašavanja naroda prebace u neki balkanski bioskop.
Tekst: Vinko Vukadin