PRIKO MRGINJA: Jugofašisti kontra moneto-ministranata

objavljeno u: PRIKO MRGINJA | 0

Hrvatska politička scena postaje sve zanimljivija. Slušam jučer središnji Dnevnik i imam dojam da je uskrsnuo skoj. Javljaju vijesti o skupu veterana koji su uzvikivali „fašistički pozdrav „Za dom spremni““. Sve to uvezano je u sjećanje na tragičnu obljetnicu Auschwitza s gostom Židovom koji se boji ovakvih skupova i dodatnom pričom o njemačkoj zabrani nekog ultradesničarskog portala.

Predstavnik manjinaca ni riječju ne spomenu da je glavni uteg manjincima činjenica da je najveća manjina sudjelovala u agresiji na Hrvatsku i time svojom prošlošću zarobila sve druge manjine. Ni riječi o Holocaustu, ali zato o dnevnoj politici. Očito našim jugofašsitima ništa nije sveto pa i židovsku žrtvu koriste u dnevno političke svrhe. Mogli su pozvat recimo Slobodana Langa kao gosta. On je Židov i sigurno bi imao što reći o Ausschwitzu.

Na prvi pogled novinarka je pokušala prikazati narodu sustav kako bi razumio tragediju koja nam se događa pred očima, pokušala nam je potpaliti strah od navodno profašističke vlade. U taj rog pušu neki glumci, pisci i takozvani javni djelatnici. To su oni koji dobivaju javni novac da bi javno pljuvali po onima čiji novac uzimaju.

Niti spomena o povodu potpornog protesta., a još manje o navodnom povodu Auschwitzu.

Samo da podsjetim povod je višestruko javno pjevanje četničkih pjesama od strane popova srbske pravoslavne crkve. No četništvo u Jugoslaviji nikada nije bilo proskribirana ideologija, četnici su na kraju i takozvani antifašisti, za našu sortu fašista je to neka vrsta saveznika. Iako su baš Srbi prvi javili Hitleru da je Belgrad Juden frei.

Druga zanimljivost je jugofašistički model kreiranja javno poželjnog stava na osnovu proizvoljnih konstrukcija. Jugofašisti se u tom služe provjerenom tehnikom miješanja malo istine s puno laži i interpretacije. Nakon nekog vremena se njihova interpretacija prihvaća kao istina. Dobar primjer takve tehnike je njihova tvrdnja da je antifašizam- njihova verzija fašizma – osnovica hrvatske državnosti, da to piše u Ustavu. Ni slovo od tog nije sitina, al će i sasvim normalni ljudi, ne samo jugofašisti, uporno tvrditi da je to istina, iako njima nije drago.

Kad bi samo pročitali Ustav onda bi vidjeli da to jednostavno nije istina, antifašizam se uopće ne spominje, spominju se odluke antifašističkog vijeća, uz mnoge druge dokumente iz povijesti. No za antifašiste je to normalan sustav manipuliranja, znaju drugovi da na drugoj strani imaju intelektualno poprilične lijenčine pa to uspijeva.

Povodom najnovije halabuke jugofašista zanimljivo je da su oni bez suda i presude hrvatski pozdrav proglasili fašsitičkim. Samo zato jer su ga koristili ustaše, hrvatska vojska iz drugog svjetskog rata. Po toj logici bismo trebali zabraniti sve što su ustaše ili neki drugi koristili, ako nam se ne sviđa neko njihovo korištenje općeg kulturnog dobra. Recimo kune, riječ ljubav, možemo zabranit riječ dom, domovina itd. U tom kontekstu je zanimljivo da im je opravdanje sud FIFA-e, korumpirane organizacije čiji šefovi upravo povijaju rane nastale zbog kriminalnih radnji.

Strategija je poprilično jasna i zacrtana: pod svaku cijenu zadržati pozicije i moć u društvu.

Taktika ima nekoliko, a osnove su: korištenje straha kao toljage, miješanje domoljublja i fašizma, pritisak preko medija i osobne uvrede.

Sve ove metode jugofašistima ne predstavljaju moralnih problema, Oni su naučili za ideju jugofašizma ubijati i krasti uz istovremeno laganje o vlastitom poštenju. Njihova energija u obrani pozicija je nevjerojatna, tim više što su sad aktivirali razne slojeve spavača po svim institucijama i medijima. Kao metastazirano tkivo javljaju se ti ostaci jugofašizma, nekadašnji srednji sloj diktautre i sole nam pamet sa sigurnih radnih mjesta za koja se sad poplašiše.

Na drugoj strani imaju čitavu armiju uškopljenika koji su odrasli ko kučkice u kavezu, ustrašeni svega i svačega, osim pišanja u gaće. Ti uškopljenici predvode narod u borbi za slobodu riječi i izražavanja, ali njihov mentalitet je monetoministrantski, ni oni ne podnose slobodnu riječ.

Oni su svoju vjeru u narod i Boga zmijenili vjerom u novce i monetarnu politiku. Njih ne zanima ništa osim budžeta pa im je krik obespravljenih samo narušavanje vlastitog mira i podsjećanje da su nestručni i nesposobni iako imaju diplome.

Njihova patologija je nastala parenjem katoličkog sakristantskog morala i javnog pritiska da šute ako žele preživjeti.

Protest potpore Marku Juriču je pokazao da u Hrvatksoj postoji snaga naroda, ona snaga koju jugofašisti nisu uspjeli uništiti, no ta snaga je sirova, nekoordinirana i tu snagu svim silama nastoje kanalizirati uškoplejnici bez osnovnih znanja o borbi s političkim vukovima u crvenom runu antifašista.

Ovaj protest je još jednom pokazao da je jedina snaga hrvatskog naroda prikovana na kolica i da stoluje u Savskoj na trgu Nevenke Topalušić, na trgu početka narodnog otpora povratku jugofašističke diktature.

Nije to onaj duh menetoministranata, ali je on još uvijek i sam podložan nasjedanju na manipulacije vlastitih uhljeba i jugofašističkih mrzitelja.

Upravo zato je i odabran ministar branitelja kao simbol i znak moći jugofašista nad demokracijom. Na stranu što je on osobno nedorastao svojoj funkciji, no nije jedini.

Potpora Marku Juriču nije bio nikakav nacionalistički ispad nego krik naroda kojemu je dosta jugofašističkih hijena i vlastitih uškopljenika.

Nažalost ta sanga je vidljiva samo u kriznim situacijama. Kad se pojavi iskreni i spontani povod za iskazivanje ljubavi bez straha, kad oni osjete da je dogorilo do noktiju, onda ta snaga grune na cestu, poguraju kolica heroji, a jugofašsiti osjete strah i zovu u pomoć uškopljenike.

Oni im spremno priskoče i pomažu prihvaćajući njihovu perverznu igru optuživanja vlastitog naroda za fašizam umjesto da konačno stanu na stranu istine i vlastitog naroda te osude sve vrste nacizma i fašizma, a prije svega onaj najakutniji: jugofašizam.

Umjesto toga uškopljeni monetoministranti prihvate igru, opravdavaju se jer su živi i na brzinu se vrate svom bogu: moneti pričajući nam o gospodarskom oporavku u kojem ćemo valjda opet imati one koju tuku kamen na kakvom otoku ili dižu skele na kakvoj baušteli i elitu koja će svoju djecu zapošljavati na najboljim mjestima i pričati nam o vječnom fašizmu hrvatskog naroda.

 

Tekst: Vinko Vukadin