Za priču o parazitima nam treba nekoliko scenskih opisa da bismo prodrli u dubinu državnog probavnog trakta. U hrvatskoj tragikomediji imamo tri osobe koje su važne da bismo si predočili ljudsku i nacionalnu sprdačinu i bolest.
Prva osoba ove priče je tajnik neke velike stranke. Njegov je zadatak da svoju stranku izgrađuje, da za nju pribavi novce, da trči okolo, da podnese svaku uvredu i prozivanje jer je lojalan svojoj ekipi. On trči tri i pol godine po podružnicama i onda nastupaju predizborni razgovori u kojima se pojavljuje druga osoba važna za priču.
Ta druga osoba je neki šefić, tajnik ili osnivač neke stranke s par članova, ponekada već poznati šetač između ideoloških i inih blokova, takoreći profesionalni politički trgovac. Čim se približe izbori i mogućnost da njegovi pajdaši u nekoj upravi, agenciji ili nadzornom odboru izgube svoje mjesto on upali auto i kreće od središnjice do centrale.
Treća osoba je stranački drug, kolega, brat, suputnik i supatnik. On je entuzijast ili sitni račundžija koji je lojalan stranci jer se nada nekoj poziciji ili jer je jednostavno svjetonazorski uvjeren da su oni prava ekipa.
Te tri osobe postavite u teatar zvani “Hrvatsko političko i narodno kazalište” i dajte im glavne uloge. Režiser je odredio prvila izbornim zakonom i mogućnošću predizbornih koalicija.
A sad dragi moji, naslonite se i zavrtite film koji nam se uporno prikazuje svake četiri godine.
Promatrajte malo povijest, opustite se i uronite u sam izvor dugoročnih problema koji hrvatsku državu priječe da ozdravi od korupcije, nepotizma, intersdžija, uhljeba i parazita svih vrsta. Kronično oboljenje, naovdno bez terapije.
Prva scena koja se na pozornici javlja plakat je neke velike stranke.
Pogledajte malo i upitajte se što znače logotipi dolje na dnu? Vjerojatno ni vama, kao ni većini Hrvata, ne znače puno nepoznata slova i simboli marginalnih skupina zvučnog imena. Svaki logotip u sebi ima slovo H, znači da se radi o Hrvatima, čistim, socijalnim, radnicima naklonjenima ili penzionerima odanima.
Kad ste se preplašili od toliko spasitelja, važnih lica, programa i samozatajnosti onda će zazvoniti poštar koji vam donosi obavijest da je Hanžekovićev ured izračunao nove zatezne kamate na neplaćenu struju, zvono će vas probuditi i vi ćete se upitati u kojem svijetu žitive te kako terapirati očitog bolesnika zvanog hrvatsko društvo.
Neke parazite već dobro poznajemo, oni su toliko česta pojava da su postali sinonim za trajnu infekciju naroda i države.
Tko od vas ne poznaje Vesnu Pusić i njezin HNS, HSS ili neku vrstu novorođenog HSP-a, o HSLS-ovim inačicama da i ne govorim. Sjeća li se netko Joze Radoša, poznatog liberala, duvanjskog oficira? Ili netko među vama zna tko je Dodig? Ne onaj iz Banjaluke, nego onaj koji će sa svoojih trinaest članova HDZ-u donijeti prevagu na ovom izborima?
Sjećate li se Hrasta? Trijeska koja će zapaliti vatru domoljublja i obnove u Domoljubnoj koaliciji.
Hvata vas strah jer im nema borja, kao neka jesenska bujica koja nas strefi svaki put na izborima. Odjećate opasnost i strah jer svaka bujica nosi sa sobom puno materijala koji smrdi pa zašto nebi i izborna?
Na vašu i hrvatsku žalost to nije san nego realnost koja nas pogađa svake četiri godine kao što monsuni pogađaju Indiju.
No, ne radi se o nepogodama neo o sustavu koji ima svoju logiku i svoje posljedice.
Umjesto da naporno izgrađuje infrastrukturu i brine se oko programa, ideje i ljudi, neka pametna šuša ili zastupnik neke skupine, osnuje udrugu, strančicu ili nešto slično, malo se promovira, sklopi koji kontakt s nekim tko je blizak velikoj stranci, malo se ušminka i kao dobra cestarica stane na ćošak ili se popne do ureda glavnog sekretara. Naravno uz preporuku stranačkog prijatelja ili medijskog maga koji je izračunao da će neka skupina marginalaca donijeti prevagu.
Logika je jednostavna: nije bitno jesu li jabuke u košari zdrave nego da na vagi imamo više.
U ovoj igri ima nekoliko gubitnika, a dobitnici su samo crvi i paraziti.
Mogu si zamislit sekretara ozbiljne stranke kako sjedi ko na mravinjaku, dok mu još jedan budući koalicijski partner iznosi svoje želje i planove kako podijeliti, ne odogovornost za izbore ili reforme, nego pozicije. Tog budućeg partnera je preporučio neki fantastični stručnjak koji je izračunao da će oni stranci donijeti nemjerljivi kapital u obliku birača. Zbrajaju se njihovi birači koji uopće ne odgovaraju vlastitoj stranci, al papir i budalaština svašta trpe.
Pregovarač je ozbiljan čovjek, za pregovore kupio novu ječermu marke Armani. Nije ni odrezao etiketu s rukava da sekretar vidi s kim ima posla. Mala iz ureda mu je na brzinu pripremila pauer point prezentaciju bez pravopisnih pogrješaka. Sve je tu: veličina i snaga budućeg koalicijskog partnera, eminentni stručnjaci za gospodarstvo kojih sekretar nema u svojoj stranci pa da se na glavu nasadi, nacionalna nota, penzionerska armija i radništvo. Karta prošlih izbora o onoj drugoj koaliciji pokazuje broj glasova i regionalnu snagu, svaki parazit ima svoj rejon u kojem je doma.
Sekretar sasluša, znoji se i preznojava, kako god da napravi ispast će posran, al partisjki stručnjak ga uvjerava da je koalicijski parazit neslućeno obogaćenje, šestica na lutriji. Četrnaest minuta prije predaje lista ekretar najavi urni et orbi d aje kocka bačena, da su pregazili Ribicon i razdijelili narodne haljine, jedno mjesto ovima, još jedno ovima, malo njemu, malo njoj.
Paraziti oblizuju usne i glade napuhane trbuhe, sve sami stručnjaci koji sami na izborima nebi dobili ni pet posto seoske populacije u vlastitoj selendri.
Većina njih su iskusni lisci, vječni predsjednici ekskluzivnih stranaka, stručnjaci za sva područja koja si jadni sekretar može zamisliti. Jedino što on mora pripazit ije da ti genijalci i altruisti sjede u prvom redu kad predizborni cirkus psotavi šatore u njihovom sel. Nikako im ne smije dopustiti da govore previše da svojim govorničkim sposobnostima ne sramote sekretara ili partiju.
Zašto je to tako, znamo.
Predizborne koalicije trgovinu čine atraktivnom, a pozicioniranje prije izbora daje mogućnost reketarenja i najvećih stranaka.
No, koje su posljedice poplave izbornih parazita?
Posljedice za državu u i narod su smrtonosne jer se pobjednik na izborima pretvara u trgovca tuđom kožom, narodnom. On postaje grobar svake reforme i svake depolitizacije jer je dužan svojim koalicijskim bakterijama osigurati sigurno preživljavanje do sljedećih izbora.
Posljedice za domaćina, veliku stranku, su isto tako katastrofalne.
Prava stranka nastoji izgraditi svoju infrastrukturu, ojačati svoje ljude i motivirati ih da se angažiraju za stranku, za ideju, za poboljšanje i optimiranje. Članstvo srtranke treba motivirati da se razvija, da bude još bolje. I taman kad članovi stranke počnu vjerovati u budućnost u razvoj, njima pred nosom se isprsi napuhana bakterija koalicijskog partnera koja počne smrdit o stručnosti jer je dogovorila da je njezina pozicija osigurana kao srbski mandati.
Ozbiljan član i stručnjak u stranci može samo zaključit da je bio budala i da bi mu bilo pametnije da je skupio sto klošara, osnovao neku stranku zvučnog imena, najbolje dvije za jednu i drugu stranu, te da je onda kao nominalna stranka, de facto bakterija, dobio ono što nikada nebi postigao kao vjerni član i radnik svoje stranke. To se zove klasična demotivacija svojeg tima. Ovakve lidere se u gospodarstvu otpušta jer nisu u stanju izgraditi tim nego svoju nesposobnost šminkaju dovođenjem stranog tijela koje ima samo uske interese.
Koalicijske bakterije su dugoročno gledano sigurna smrt svake ozbiljne stranke. Trgovina s bakterijama ubija vlastiti organizam i isušuje strančku bazu, stručnost i motivaciju.
Posljedice za demokraciju su katastrofalne jer bakterijsko parazitarni sustav svakome mladom i ambicioznom čovjeku šalje poruku da se dugoročan rad ne isplati, bolje je trgovati i dobit ćeš više. U ovakvom okruženju nastanak novih stranaka, koje bi mogle ozbiljno osvježiti hrvatski prostor, je skoro pa nemoguć, tim više što i male strančice slažu ovakve i onakve koalicije, uglavnom interesne.
Koje je rješenje?
Sve sekretare stranaka nakon izbora poslati na duhovne vježbe da se u miru kakvog samostana oporave od iscrpljujućih trgovina i beznađa te mnoštva negativne energije koju dožive jer oko njih svi traže, a nitko ništa ne nudi. Možda će nakon trodnevne meditacije skužit da bi im bilo bolje da su tu istu energiju uložili u izgradnju vlastitih ljudi.
Drugi korak bi bio ukidanje predizbornih koalicija i sniženje izbornog praga, da i manje stranke imaju šanse, al ne da čitav narodni organizam iscrpljuju krvoždeni paraziti.
Takvim načinom bi stranka s najviše glasova dobila mandat i morala bi tražiti postizborne koalicije s onima koji su barem nešto napravili u dugoročnoj izgradnji vlaastite infrastrukture. Takve stranke bi predstavljale neku stabilnu bazu, a ne dogovor šefova bez baze.
Država bi se stabilizirala i nebi više bila partijska prčija.
Mnogi kažu da su ovu državu uništili HDZ i SDP, a ja mislim da su ovu državu isisali krvoždeni paraziti skriveni po minornim strankama i na plaćama u stotinama agencija.
Ako netko želi pomak i oporavak naroda i države onda bi konačno morao političkom sustavu propisat terapiju ozdravljenja od napuhanih stručnjaka koji ne mogu dobiti ni više od 3% glasova, ali zato ustrajno prodaju našu kožu na političkoj tržnici.
Tekst: Vinko Vukadin
Foto: Ilustracija